Lukašenko: doživotni diktator?

Glavni grad Bjelorusije Minsk pun je zelenila i čist. Za to se pobrinuo naš predsjednik, kažu mnogi i dodaju: ono što Lukašenko obeća, to i ispuni. A predsjednik je u posljednje vrijeme obećao mnogo toga. Tako bi prihod po glavi stanovnika trebao narasti na najmanje 200 dolara, što bi bilo više nego dvostruko od sadašnjeg. Predsjednik ionako tvrdi da se u Bjelorusiji događa gospodarsko čudo. On je nedavno izjavio kako je u zemlji zabilježen gospodarski rast od 10 posto. Istina, dokaze za tu tvrdnju nije predočio. Upućeni tvrde da Lukašenko jednostavno tiska novac kad god mu zatreba.

Njemački gospodarski stručnjak Frank Liesegang, koji je član Upravog odbora Njemačko-bjeloruskog društva i već godinama živi u Minsku kaže: ”Država pokušava igrati određenu ulogu čak i na najmanjim privatnim područjima. Mislim da će se taj proces i dalje pojačavati. Takav sustav za svoje preživljavanje treba potpunu kontrolu svih osjetljivih područja života.”

Kada bi sadašnji predsjednik morao napustiti tu dužnost, najvjerajatnije bi vrlo brzo završio u zatvoru zbog korupcije, mita i napada na oporbu. Naravno, to se 50-godišnjem Lukašenku nipošto ne bi svidjelo, a mnogi vjeruju da će, unatoč preprekama, on i svoj stoti rođendan slaviti kao predsjednik države. Bez obzira na pad popularnosti, Lukašenko još uvijek uživa potporu velikog dijela naroda. Ljudi su se pomirili s tim da tajne službe kontroliraju njihov život i da ih se učinkovito i sustavno izolira od zapadnih država. Lukašenko vrlo rado Bjelorusiju uspoređuje sa susjedima. Tako tvrdi da se samo njemu može zahvaliti što je zemlja sigurna - za razliku od Rusije. Ili što njegov narod zarađuje znatno više nego Ukrajinci.

Pri tome zaboravlja spomenuti da njegova zemlja nije sposobna za samostalno preživljavanje, da je i dalje politički i gospodarski ovisna o Rusiji, da nema zapadnih investitora, da veliki dio mladih ne vidi budućnost kod kuće nego odlazi u inozemstvo.

Mjesec dana uoči parlamentarnih izbora u Minsku nema ni traga od predizborne kampanje. Nigdje nema niti jednog plakata ili izbornog štanda. Ni na televiziji nema predizbornih spotova. Bjeloruski je parlament već godinama klinički mrtav, njegova je jedina svrha povremeno potvrđivanje predsjednikovih ukaza. U njemu sjedi samo šest oporbenih zastupnika. Frank Liesegang iz Njemačko-bjeloruskog društva kaže: ”Parlament ima pravo i dužnost potvrditi Predsjednikove ukaze. Ili ih odbiti - no to se događa krajnje rijetko.”

Kako stvari stoje, to će i ubuduće ostati tako. Stranice u internetu i elektronska pošta se kontroliraju, prošle je godine zatvoreno nekoliko neovisnih novina, stranim se novinarima vrlo nerado dopušta ulazak u zemlju. Za Lukašenka je opasno sve što ima i primjesu internacionalnosti.

I tako će se 17. listopada birati kao i uvijek do sada. S učiteljskih katedri i u studentskim domovima pozivat će se ljude da na referendumu odgovore s ”da”. U protivnom, to se kaže jasno i glasno, gube svoj posao ili sobu u studentskom domu. Vojnike će se kolektivno otpremati na izborna mjesta. Na iznenada sazvanim roditeljskim sastancima moraju se pojaviti oba roditelja, kojima se zatim dijele glasački listići i daju upute za biranje.

To neće biti nimalo lak posao za promatrače Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, čija misija u Bjelorusiji ovih dana počinje s djelovanjem. A takav razvoj nije jednostavan ni za Europu, u čijem neposrednom susjedstvu jedan diktator upravo pokušava doživotno zadržati svoj položaj.