Litva opet uvodi vojni rok

Maxim je rođen u Vilniusu i uskoro će navršiti 22 godine. On je državljanin Litve, makar potječe iz obitelji gdje se govori ruski. Prošle godine je pozvan na devet mjeseci služenja vojne obaveze – i to su doživljaji kakve će znati ispričati baš svatko tko je morao navući uniformu: „U našoj jedinici smo imali jednog koji se tuširao u najboljem slučaju svaka dva dana. I to po ljeti! Možete li si zamisliti taj zadah? Ja sam se tuširao i po dva puta na dan. Ali nakon par tjedana smo mu, zajedno sa zapovjednicima rekli što ga ide", kaže nam Maxim.

Služio je u pješadiji u Taurageu, na jugozapadu Litve i na granici prema ruskoj enklavi Kaliningrad. Litva je, kao i mnoge druge i četiri godine nakon pristupa NATO-u još 2008. ukinula vojnu obavezu i formirala profesionalnu vojsku. No još 2015. i nakon ruske okupacije Krima je Litva opet uvela vojnu obavezu, ali samo za slučajno izabrane pripadnike naraštaja stasalog za službu – tako je u vojsku došao i Maxim.

Obaveza za mlade

Ali sredinom ovog mjeseca je parlament Litve i kao prva članica Saveza, odlučio opet uvesti vojnu obavezu za sve: već sljedeće godine će početi novačenje, a poziv za vojsku će stići godinu dana kasnije. I to je obaveza: bez potvrde o službi se neće moći upisati sveučilište.

„Još do prije par godina su nam naši političari govorili kako će nas NATO uvijek štititi! Polazilo se od toga da tako mala zemlja kao što je Litva može i bez velikih izdataka za obranu“, kaže nam Vidotas Malinionis, predsjednik jedne udruge umirovljenih časnika Litve. „Danas je sve drugačije i odluka o općoj vojnoj obavezi to dokazuje.“ On je uvjeren kako je to dobro i nužno i kako će sve biti kao nekad već do 2028. A to će biti skupo: „Trebaju velike investicije u infrastrukturu, treba sagraditi i vojarne kako bi uopće bila moguća opća vojna obaveza. Ali to je sad prije pitanje vremena, nego političke volje.“

I mama je „za"

Naravno da Litva i dalje računa na NATO i tamo je trajno stacionirana jedna jedinica Saveza. Ali političarima Litve je jasno kako i njeni građani moraju biti spremni na mogući oružani sukob – pa čak i ako im to nije previše drago. „Kad je došao poziv u vojsku, nipošto nisam želio otići“, priznaje nam Maxim. „Ali danas mi je jasno da me je boravak u vojsci promijenio. Odgovorniji sam i bolje organiziran, bolje komuniciram s ljudima i razumijem ih bolje“, priznaje nam donedavni mladi vojnik.

I njegova se majka, 47-godišnja Irina slaže: „Može zvučati čudno, ali od službe u vojsci je moj sin postao pristupačniji i više cijeni svoju obitelj. To vrijeme dok nije bio kod kuće, pa makar bilo i kratko je pokazalo učinak.“ Sve u svemu, njen dojam je pozitivan: „To je dobro za našu zemlju, a naši dečki će postati zreliji.“

Tata je „protiv"

Valentinas je otac 16-godišnjeg Evansa i sa svojih 43 godine je i sam proveo svoj dio u uniformi: „Ja sam četiri godine bio vezist pod ugovorom. Ako izbije pravi rat, devet mjeseci vojne vježbe i svo to pucanje i bacanje bombi neće biti dovoljno suprotstaviti se pravom neprijatelju. Čitav teret borbe će morati preuzeti profesionalni vojnici, ne ovi mladići.“

On misli da bi bilo bolje organizirati tečajeve u dobrovoljačkim odredima iz kojih bi Litva mogla regrutirati ljude za civilnu zaštitu, za ophodnje i za podršku policiji u slučaju ratnog stanja. A onda je tu i stanje današnjih mladih: „Mnoga djeca tek sjede pred računalima i žive u virtualnom svijetu. To utječe kasnije na sposobnost komunicirati s kolegama i ostvariti zadaće koje im se daju. Osim toga ima mnogo slabo razvijenih i ponekad čak bolesne djece. Na koncu, mnogim učenicima uopće nije jasno što to znači imati dužnost.“

Vojnici za neke drugačije ratove

Bivši časnik Malinonis priznaje loše tjelesno stanje današnjih novaka. Ali on u tome ne vidi problem: „Danas će i polovina novaka otpasti i biti proglašeni nesposobni. Ali kao prvo, neke od odrednica sposobnosti za vojnu službu su zastarjele i trebaju se promijeniti. A kao drugo, ljubitelji igara na računalu ne moraju trčati sa strojnicom kroz šumu. Najsposobniji se mogu baviti komunikacijom, cyber-ratovanjem i bespilotnim letjelicama. Tu nema tolikih zahtjeva za tjelesnom sposobnošću.“

Umirovljeni časnik vjeruje kako će i postotak nesposobnih za vojnu službu pasti na najviše 30%, a da će istovremeno značajno porasti potreba za vojnicima koji će upravljati daljinskim oružjem – sad je to u zraku, ali se već naveliko eksperimentira sa sustavima na zemlji i na vodi. Već se i u Ukrajini vidjelo kako je to budućnost ratovanja.