1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

"Krvavi prosinac“ u Poljskoj

Magdalena Gwozdz-Pallokat
17. prosinca 2020

Mnogima je poznata povijest Solidarnosti i što je sve pokrenuo poljski radnički pokret. No, manje je poznato da je mirna revolucija u Poljskoj 1989. imala svoj krvavi početak u prosincu 1970.

https://p.dw.com/p/3mpKs
Foto: Jan Juchniewicz/ Europäisches Solidarność-Zentrum

Bio je prosinac. Jedan ponedjeljak, deset dana uoči Božića. Tjedan dana prije toga Willy Brandt je kleknuo pred spomenikom u Varšavskom getu i Savezna Republika Njemačka je de facto priznala granicu na Odri i Nisi.

Šef Komunističke partije Vladislav Gomulka bio je tada na vlasti u Narodnoj Republici Poljskoj, zemlji „konstantnih oskudica", priča Przemislav Ruhlevski iz Europskog centra Solidarnost. Ljudi su skoro pola plaće trošili samo za hranu, kaže on. A izbor je bio nikakav. Veliko podizanje cijena uoči Božića narod u ovoj katoličkoj zemlji nije baš najbolje primao. No, komunističko vodstvo u Varšavi nije očekivalo da će situacija eskalirati. Više su ustvari očekivali pozitivnu reakciju zbog „diplomatskog uspjeha" zbog postignutog sporazuma sa Zapadnom Njemačkom.

„Gomulka je izgleda vjerovao da će ljude to sve zasititi. Ali, zar jednog radnika zanima neki diplomatski uspjeh? – pita se Ruhelevski u razgovoru za DW. Poljska je stagnirala. Posebno je mladima nedostajala perspektiva, i kako procjenjuje Ruhlevski, ljudi su zbog toga žestoko i reagirali.

Willy Brandt kleči u Varšavi, 6.12.1970.
Willy Brandt u Varšavi, 6.12.1970.Foto: AP/picture alliance

Kakva korist od televizora ako je čovjek gladan?

Istovremeno se snizilo cijene automobila i bijele tehnike, ali odnos jednostavno nije bio u redu. „Ljudi su mislili: što sad? Da kupim televizor i onda praznog trbuha gledam neke glupe emisije?", dodaje Ruhlevski. Nakupljeni bijes dovodi do protesta. Sve je počelo u brodogradilištu u Gdanjsku i prelilo se kasnije u druga poduzeća, a nitko od moćnika se nije usudio razgovarati s ljutim i razočaranim radnicima. Napetost je rasla. Nakon devet sati dolazi naredba da se revolt „uguši u korijenu". Nejednaka borba pretežno mladih ljudi na jednoj i 90.000 policajaca i drugih specijalnih snaga, 27.000 vojnika i 550 tenkova, čak i helikoptera na drugoj strani, priča povjesničar. „Istražni zatvori su bili prepuni. Pijani policajci tukli su radnike, gasili im na koži cigarete i na druge načine ih mučili."

Simbol tih događaja postao je 18-godišnji Zbišek Godlevski, koji je 17. Prosinca, na „crni četvrtak", ubijen na putu na posao u brodogradilište u Gdinji. Njegov leš su kroz grad na vratima nosili demonstranti.

Prema službenim podacima tijekom tih krvavih dana na nekoliko mjesta u zemlji ubijeno je 45 ljudi, više od 1.000 je ranjeno. Najmlađa žrtva je imala 15 godina. Przemislav Ruhlevski priča kako je političko vodstvo počelo skrivati činjenice. Vlasti su govorile da se radi o samoubojstvima ili nesrećama, lažirali su izvode iz matične knjige umrlih. Žrtve su sahranjivane noću, bez nazočnosti obitelji, koje često nisu ni znale gdje su sahranjena njihova djeca, muževi, očevi.

Poljaci nose leš i protestiraju protiv smrti Zbišeka Golevskog
Poljaci nose leš i protestiraju protiv smrti Zbišeka GolevskogFoto: Wikipedia/E. Peplinski

„Ni danas ne volim prosinac"

Veteran Solidarnosti Bogdan Borusevic također je izgubio školskog kolegu. I danas ga prosinac podsjeća na pobunu prije 50 godina. Tada je imao 21 godinu i morao je prekine studije u Lublinu, zbog toga što su vlasti poslale studente kućama. „U Sopotu sam jedini izašao iz vlaka, bio je već mrak. Na drveću su visile bijele ceduljice na kojima je bila objava policijskog sata. Uplašio sam se, jer u tom trenutku više nitko nije smio biti na ulici. Odjednom mi se počelo nešto približavati iz obližnjeg drveta. Bila je to neka žena, koja je rekla da je mislila da sam njezin sin kojeg čeka. Srce mi je palo u pete."

Tada 25-godišnji Jan Juhnijevic mogao je iz svog stana vidjeti put koji je vodio u brodogradilište u Gdanjsku. Nekada fotograf amater, a danas odvjetnik, on je postao na neki način kroničar poljskog protestnog pokreta. U njegovoj arhivi su tisuće fotografija, koje je snimao sve do 1989.

U razgovoru za DW prisjeća se kako su policajci pendrecima pretukli grupu muškaraca, a zatim potrčali za jednim mladićem: „Odjednom su potegli pištolje i pucali u njega. Ne znam je li preživio". Juhnijevic je svoje fotografije prije pet godina predao Europskom centru Solidarnost. Ono što je vidio svojim očima i fotografirao svojim foto-aparatom potvrđuje njegove dojmove da je živio u „potlačenoj zemlji" u kojoj su Sovjeti diktirali način života". Međutim, pobuna mu je, iako nakratko, dala nadu u promjene, koja je doduše bila pomiješana s mislima da Sovjeti to neće dozvoliti. Tek deset godina kasnije dolazi nova nada.

Što je Pokret Solidarnost naučio iz protesta?

Bogdan Borusevic, kasniji suosnivač neovisnog Sindikata Solidarnost, bio je jedan od onih koji su vukli konce protesta u 1980., koji je tada počeo u Brodogradilištu Lenjin u Gdanjsku. U razgovoru za DW prisjeća se da je štrajk u Gdanjsku organiziran na iskustvu „prosinačke tragedije". Uvjeren je da bez događaja iz 1970. ne bi bilo uspjeha u kolovozu 1980.

„U prosincu nismo bili pripremljeni", prisjetio se u nedavnom intervjuu za DW i Lech Walesa, koji je kasnije postao predsjednik Solidarnosti. Walesa je još 1970. bio član štrajkačkog odbora u brodogradilištu u Gdanjsku. Sjeća da je tada mislio: „Ovo se mora brzo okončati, da se zaštiti ljudi i da se bolje pripremimo". Deset godina se na to pripremao i onda se, kako je sam za sebe rekao, „vjerojatno dobro izborio".

Ekonomskim zahtjevima koje su ponovo postavili 1980. dodali su i političke, među kojima je bilo i podizanje spomenika žrtvama iz prosinca 1970. Vlasti su to odbile, ali su štrajkači poučeni iskustvom iz 1970. ostali u brodogradilištu, „kako bi se u slučaju napada mogli braniti na svom teritoriju", kaže Borusevic. On tu vidi ironiju povijesti da je baš u Brodogradilištu Lenjin odbačen marksistički lenjinizam. „Ovaj štrajk nije bio usmjeren samo protiv vlasti, već protiv ključnog elementa njihove ideologije ‚vladavine radnog naroda'. Ali, stvarni radnici su štrajkali i htjelo su vladati", kaže Borusevic.

Deset godina ranije vlastodršci su bili uvjereni da su „prosinačkim događajem", kako je pobuna nazvana jezikom komunističke propagande, slučaj „riješen". Ali, protesti koji su ugušeni u krvi bili su klica i početak poraza diktature, smatra i danas aktivni političar Borusevic.

Na iskupljenje za to se još uvijek čeka. 2013. Su, nakon 20-godišnjeg procesa tadašnja dvojica policijskih zapovjednika, proglašena krivim. Ali, nitko iz partijskog rukovodstva nikada nije pozvan na odgovornost.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android!