Kraj "Družbe Adrije"?

Stručna Komisija Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša natpolovičnom je većinom odbacila Studiju utjecaja na okoliš naftaškog projekta Družba Adria. To je sadašnji rezultat četvorogodišnjih polemika o koristima i šteti spajanja naftovoda između sibirske Samare i krčkog Omišlja. Janafov terminal na Krku trebao je postati izlaz za rusku naftu prema europskom i američkom tržištu.

Ministrica graditeljstva i zaštite okoliša Marina Matulović Dropulić kaže kako su još uvijek sve opcije otvorene : "Mi moramo točno proučiti ugovore koje je bivša Vlada napravila. I jasno da nakon toga ćemo donijeti definitivnu odluku da li će se morati izrađivati neka nova studija ili nešto slično. Međutim, ova studija je za nas završena."

Vjeran Pivšić, predsjednik udruge Eko Kvarner koja je prva upozorila javnost na dvojbenost projekta taksativno navodi osam razloga zašto bi Hrvatska u cjelosti trebala odustati od Družba Adrie : "Opasnost od havarije tankera kao prva opasnost, druga i, možda najveća, to su balastne vode. Treća su inertni plinovi. Četvrta, hidraulički udar. Peta, utjecaj na turizam, koji smatram da će biti katastrofalan. Šesta, stanje naftovoda. Sedam, stanje samih rezervoara na poluotoku u Omišlju i osma - praksa ruskog partnera na Baltiku, koja je, praktički, otjerala dvije slične luke, exportne za naftu u stečaj te ih nakon toga jefino kupila s prekidom dotoka nafte."

Hrvatska je ove godine od turizma zaradila više od šest milijardi eura, a prema analizama stručnjaka slijedeće godine taj bi prihod mogao biti i osjetno veći. Kako po svim procjenama dobiti Hrvatska od transporta nafte može očekivati tek oko 80 milijuna dolara, javnosti su postali upitni motivi inzistiranja na tom projektu. Odnosno, zamirisalo je na još jedan u nizu lobističkih poduhvata koji su bili nauštrb hrvatskih građana, poput primjerice slučaja Žužul-Bechtel-Sjedinjenje države ili Šarinić-nuklearne elektrane-Frnacuska.

Uz to, ističe Toni Vidan, dugogodišnji aktivist Zelene akcije, Italija i Hrvatska nemaju jednaki tretman Jadrana ni u ekološkom ni u gospodarskom smislu : "To što Talijani imaju neke naftne terminale u Trstu nema nikakve veze s ovom našom debatom zato jer je Jadran za Talijane ono što se vidi s rive u Veneciji. Njihovo gospodarsko korištenje Jadrana ne počiva na čistoći i ljepoti Jadrana. Za njih je Jadran, više manje, prljavo more. Međutim, naše gospodarsko korištenje Jadrana počiva na Jadranu kakav se vidi sa Zlatnog rata u Bolu. Dakle, prekrasno čisto plavo more koje ima svoju prvenstvenu turističku vrijednost. E sad, u takav naš Jadran stavljati projekt koji za kriminalno sitne novce povećava naftni prijevoz za 300 posto i to ne za potrebe nekog našeg gospodarstva, pa mi sad moramo uvoziti naftu da bismo se mogli voziti autima okolo, nego osigurati samo prolaz ruske nafte za neko imaginarno američko tržište je evidentno unošenje jednog neprihvatljivo visokog rizika na jednu temeljnu granu nacionalnog gospodarstva kao što je turizam sa ostvarenjem jednog patetično malog profita koji je usporediv sa malo većim turističkim mjestom u Istri."

Na poruke kako će ako Hrvatska odbije posao s transferom ruske nafte u taj posao uletjeti Slovenija ili Italija, odnosno luke Kopar ili Trst, Tonči Tadić, fizičar i HSP-ov saborski zastupnik, kaže kako sa radi o gluposti i čistom blefu : "Ako se to želi, onda je Omišalj jedina luka koja je pogodna za uplovljavanje supertankera. Jedino Omišalj u sjevernom Jadranu ima potrebnu dubinu mora, 34 metra. Tršćanska i koparska luka više su nego duplo preplitke, dakle 14 metara, i tamo ne može uploviti supertanker nego možda može tanker, po tablicama, negdje oko 60 do 80 tisuća tona. A s njima se ne radi transport nafte preko Atlantika. A ono što je još najinteresantnije, naprosto nema cijevi od Delnica do Trsta, odnosno Kopra, kuda bi se nafta tamo prebacila. Dakle, nitko nema ništa protiv postojanja Janafa. Janaf je Hrvatskoj potreban kao i auto-putevi, pruge ili optički kablovi, za uvoz nafte za potrebe Hrvatske. Ili za prebacivanje nafte do susjednih zemalja. Međutim, u ovom slučaju Hrvatska riskira puno na moru uz istu zaradu kao i sve ostale zemlje od 64 američka centa za prebacivanje tone nafte na sto kilometra. Dakle, zarada je fiksirana u sporazumu. Mi je ne možemo povećati."

Na sve te argumente valja i reći kako Janafovi stručnjaci, koji su izradili studiju, nisu izračunali štetu od moguće havarije tankera u Jadranskom moru jer je, kako su poručili javnosti, ne drže realnom. To je, inače, bio jedan od glavnih argumenata članovima Komisije za odbacivanje studije. Ne treba također zaboraviti da su kraj prošle i prvu polovicu ove godine obilježili brojni ekološki incidenti kada je zbog dotrajalosti propuštao Janafov naftovod od Slavonskog Broda do Siska. Tim cijevima, doduše, ne bi tekla ruska nafta, no Janaf jednostavno nije mogao uvjeriti javnost da je ostatak naftovoda puno sigurniji i da neće doći do nekontroliranog istjecanja ruske nafte u, primjerice, krš Gorskog kotara.

Četiri godine od najave prijekta Družba Adria, dvije odbačene studije i sve jače ekološke svijesti u Hrvatskoj, danas je nemoguće zaključiti kakva sudbina čeka taj projekt.