Koraxovo desno oko
12. studenoga 2018
DW: Kada Vam je postala jasna Vaša sklonost prema karikaturi?
Predrag Koraksić Korax: Prvu karikaturu sam objavio već pedesetih godina prošlog vijeka, u sedmom razredu gimnazije. Imao sam 17 godina. Ja sam naravno odmah shvatio da će to biti moj poziv. Od tada traje ta moja epopeja. Ili golgota, kako god (smijeh). I tako, upropastio sam svoj život, ali sam se posvetio karikaturi. Nisam imao ni za što drugo vremena, stvarno sam se usredotočio na to i bilo mi je jako važno izdržati do kraja. Evo i do dan danas me drži taj, kako da kažem, zavjet, da ne odustanem. Ne mogu odustati dok ne srušim i ovog Vučića. Ako tako mogu reći – nije to moja zasluga – ali srušio sam Miloševića, Koštunicu, Tadića, evo sad je došao na red Vučić.
Ljuti li se Vučić na Vas ili su to njegovi odani sljedbenici?
Pa, ja nisam vidio da se on ljuti. On je o mojoj karikaturi rekao istu rečenicu koju je svojevremeno rekao i Milošević. Kada je Holbrooke sjedio danima kod Miloševića pokušavajući ga uvjeriti da potpiše nešto, u jednom trenutku je stavio primjedbu Miloševiću da u Srbiji nema slobode medija, što je bilo općepoznato. A onda je Milošević ispod stola izvadio Našu borbu i pokazao moju karikaturu. Rekao je, pogledajte ovu karikaturu. Ovaj karikaturist nije uhićen. To je bio njegov alibi.
To isto ponavlja Vučić sada. Kaže da je to dokaz demokracije u Srbiji. Međutim, ovi njegovi imaju frojdovsku omašku. Oni svugdje vide Vučića. Gdje god oporba nešto negativno kaže onda je meta Vučić. Vučić je stalno napadnut. On je takav jedan heroj, on se bori, a oni ga brane. Oni ga čuvaju. Mislim da su oni opsjednuti Vučićem. Ovaj Martinović je vidio tu karikaturu i uzviknuo: „Aha, taj Hitler, to nije Hitler – to je Vučić!"
Predstavnici vlasti se svakodnevno obraćaju milijunskoj publici jer imaju osigurane najvažnije televizijske kanale, a tvrde da ih ugrožava list koji dopire do nekoliko desetaka tisuća ljudi. Zašto to rade?
To je paradoks. Tu nema logike. Vučić je osjetljiv. Podsjećam vas da su oni napravili čitavu pokretnu izložbu pod nazivom „Necenzurirane laži" gdje su bile i neke moje karikature, kao i karikature Duleta Petričića. Ti mali tiraži ih bodu i smetaju. Radi se o tome da moraju svi misliti isto. Ne smije nigdje nešto stršiti. Svaki prozorčić koji tu viri im smeta. Za totalitarni stav je to „remetilački faktor". Zacrtana stvarnost mora biti kompletna.
Izgleda da neki ljudi u politici nemaju smisla za humor.
To je karakteristika primitivaca. Da sve doslovce shvaćaju, znate. Imam dosta iskustva s takvima, znam točno – ako nacrtate karikaturu nekog primitivca, on će odmah reagirati. Inteligentan čovjek će to drugačije shvatiti i objasniti. Ako mi se nešto nije sviđalo, crtao sam. Moje karikature su bez riječi. Bez teksta, bez naslova. Ni na karikaturama nema oblačića koji bi sadržavali objašnjenja. A na karikaturama su likovi koji moraju biti jako dobro nacrtani, da ih svi prepoznaju, da odmah znaju o čemu se radi. A poruka mora biti, onako, ubitačna. Što je ubitačnija i direktnija, to je bolja.
Pokojni Stojan Cerović, urednik i uvodničar Vremena, je jednom u predgovoru za jednu moju knjigu napisao da su moje karikature – presude! I da poslije takve presude nema apelacije. I ja zaista mislim da su moje karikature presude. Tako će ostati oni zabilježeni. Neće biti upamćeni po fotografijama ili filmovima već po karikaturama. To je njihova sudbina.
Presude političkim moćnicima, ali i dijagnoze njihovog stanja koje postaje stanje zemlje na čijem su čelu?
Ima puno karikatura o Vučiću koje izgledaju kao mini-dijagnoze. Vidi se to ludilo. Htio sam napraviti knjigu karikatura, možda to i učinim, koja bi oslikavala tu dvostruku ličnost. Kada bi se napravio konzilij od liječnika, psihologa i psihijatara, oni bi mogli dati dijagnozu Vučiću. Naravno, etički to nije u redu. Ali ja sam vidio da u Americi postoji jedna takva dijagnoza za Trumpa.
Recimo, u istoj izjavi tvrdi nešto, a drugi dio izjave je potpuna kontra tome. Ima nevjerojatne kombinacije. Drugo što je to jedan galimatijas laži. On stalno laže, kako zine tako laže. Nije jedini u tome, ima puno političara kojima je to način ophođenja s pučanstvom, što bi rekao Franjo Tuđman. Imam sigurno stotinjak karikatura gdje se to vidi. Dakle, takva knjiga bi se zvala „Dijagnoza".
Opet ćete naljutiti predsjednika?
Ma neću. On će opet reći da je to dokaz demokracije u Srbiji.
Kakva su vam iskustva sa Vučićevim prethodnicima?
Interesantno je da je Milutinović, dok je čekao da ga pošalju u Hag, rekao da se želi sresti sa mnom. On je još uvijek bio predsjednik, bio je u rezidenciji gdje sada stoluje Vučić. Pozvao me na kavu. Zaprepastio sam se. Nisam nikada imao tako direktan kontakt.
Kad je Milošević došao na vlast sve sam gledao kroz ključanicu. Reagirao sam na osnovu njihovih postupaka. A sad me Milutinović zove na kavu da se upoznamo. Odem ja. Dva sata smo pričali. Pričao mi o Rambouilletu. Tamo mu je Madeleine Albright pjevala uspavanke na srpskom. Njen otac je bio diplomat pa je neko vrijeme kao dijete provela u Beogradu. Srpska guvernanta ju je naučila neke srpske uspavanke. Pričao je svašta. I rekao mi je da skuplja moje karikature. Kaže, da ostanu njegovom sinu.
Tretirao sam ga kao fikus. Ili kao ribu koja pliva u akvariju, dok ispred nje stoje Sloba i Mira. Ne razumijem taj sakupljački poriv, ali `ajde. On ispod stola izvadi i dvije moje knjige. Tih knjiga uopće više nije bilo. Te primjerke mu je naravno dala Udba. Rekao mi je da je predlagao da se zakupe dvije stranice New York Timesa i da se objave moje karikature, kako bi se pokazalo da ovdje u Srbiji cvjeta demokracija. A Naša borba gdje su karikature objavljivane bila je pod strašnim pritiskom. To je isto ono što sada izjavljuje Vučić. Baš tako, da nije mojih karikatura ne bi bilo slobode. Rekao sam već u nekom intervjuu da ispada de je jedino Danas slobodan list, jer Koraks samo tamo objavljuje.
A Đinđić?
Jedino sam prema njemu imao odnos koji se zasnivao na poznanstvu prije njegovog ulaska u politiku. Đinđić je u Njemačkoj radio neko vrijeme za list koji se zvao Kommune. Uređivala ga je Dunja Melčić. Baš za vrijeme najveće inflacije, kada smo imali plaću od tri marke, on me je pozvao da surađujem. Jedno dvije godine sam im slao karikature za taj list koji je izlazio dva puta mjesečno i ovdje postao bogataš, jer sam po karikaturi dobivao 60 maraka. Naravno, nisam mogao primati te pare, jer je postojala financijska blokada. Ali već tada sam bio dovoljno star da ne budem vojni obveznik, pa sam sa suprugom odlazio do Segedina, gdje smo otvorili račun u banci. Tamo bismo onda odlazili u toplice.
A kada su Đinđićevi došli na vlast osobno sam znao cijeli Đinđićev kabinet. Ali sam crtao i Đinđića. Nisam imao ni prema kome pardona.
Kakvo je bilo Titovo vrijeme za karikaturiste?
Za vrijeme Tita je postojala jasna definicija karikature koja je dozvoljena. To su karikature koje su žigosale „nemile pojave". Recimo, ljudske mane. Ezopovski humor. Nije bilo moguće nacrtati nekog političara. Čak ni onog koji je niže na ljestvici. Niste mogli crtati ni predsjednika općine. Taman posla. Odmah biste dobili po prstima. Nije bilo moguće, da tako kažem, crtati karikature s adresom. Mogli ste to crtati u svom notesu, a da nikome ne smijete ni pokazati. Jednostavno niste imali gdje i bili ste primorani raditi na način koji sam opisao. Kad je Tito umro, godinu dvije poslije toga, pojavio se neki prostor, pojavili su se neki neovisni listovi. Odmah sam počeo raditi za njih.
Onda se pojavio Milošević?
Da. Ja sam odmah shvatio o čemu se radi. Od prvog dana sam karikaturama počeo žigosati tu politiku i boriti se protiv Miloševića. Najprije sam objavio nekoliko karikatura gdje on ima oči. Onda sam spontano nacrtao njegov lik bez očiju. Pojavila se fantastična sličnost. Potom sam ga stalno tako crtao. A to je taj autizam, koji je za njega karakterističan, ta autistična politika. On je imao neku svoju viziju, a što je vani - nije vidio. Taj autizam je izbijao iz njegovih postupaka i politike. Kako je vrijeme prolazilo on je sve više ličio na tu karikaturu. Milutinović mi je u onom razgovoru spomenuo da Miloševića karikature nisu zanimale. Jedino mi je zamjerao da je na njima po njemu Mira predebela i da ima cvijet u kosi, mada ga više ne nosi.
Kada je ukinuta Naša borba prešli ste u Danas, ali ste surađivali i s Vremenom.
Da, u Vremenu je Stojan Cerović pisao kolumne, a ja sam crtao karikature. Moj dragi prijatelj Stojan je na žalost umro. Onda je došlo vrijeme za Koštunicu. U Vremenu sam ga stalno karikirao. Glavni urednik je imao primjedbu na to. Ja sam ga pitao želi li da obustavim crtanje karikatura Koštunice i kada je on to potvrdio, ja sam rekao: „Evo ti ruka, zdravo." Napustio sam Vreme. To mi se dogodilo u još dva lista. Nisu htjeli nešto objaviti i ja prekinem suradnju. U Danasu je to drugačije. Imam takav status u mom listu da mi se objavi sve što nacrtam.
Naravno, to je velika odgovornost i ja vodim računa o tome što ću uraditi. Nemam mentora, ne traže mi da crtam ovo ili ono. Ono što ne znam pitam stručnjake, recimo iz ekonomije, da li sam u pravu kad mislim ovako ili onako. Imam odriješene ruke. Mislim da svi znaju da je to kraj suradnje ako odbiju objaviti to što uradim.
Tako je bilo i početkom devedesetih kada sam poslije 25 godina u Večernjim novostima otišao na sud s njima. Nisam htio podviti rep i otići, htio sam da mi daju otkaz. Promijenili su pravilnik poslije tri godine i 1993. me izbacili na ulicu.
Aktualne reakcije Ministarstva kulture i informiranja kao i naprednjačkih političara na Vaše karikature su vjerojatno kontraproduktivne.
Ovo ih je strašno ubolo. Valjda zato što se nisu u suštini promijenili već su promijenili majice ili košulje. Zato su glasni.
U Miloševićevo vrijeme su svi šutjeli. Nitko nije podizao glas. Jedino je jedna karikatura u Vremenu završila na sudu. Na Palama su pokušavali usvojiti dogovoreni mirovni plan za vrijeme rata u Bosni. Ja sam sve okupljene, a bili su tu svi, od Miloševića i Dobrice Ćosića preko Karadžića pa sve do Šešelja, nacrtao kako jedni druge naskakuju kao u pastirskoj igri trule kobile. Poslije nekoliko ročišta, na kojima su nas optuživali da je karikatura pornografska, a mi smo tvrdili da nije, tužba je povučena. Mislio sam da je iza tužbe bio Milošević. Tek mi je mnogo kasnije na Skadarliji jedan savjetnik Dobrice Ćosića priznao uz piće da je Dobrica inicirao tužbu.
Niste nikada završili u zatvoru. Jeste li doživjeli ozbiljne prijetnje?
Mnogo ozbiljnije prijetnje sam imao od srpskih nacionalista s one strane Drine. Pismeno, telefonski. Likvidirat će me i slične stvari. Ja sam se za vrijeme rata bavio i Bosnom. Kada je Sarajevo bombardirano, kada je bilo pod opsadom. Čak je jedan novinar za vrijeme rata pronio moje karikature onim tunelom u Sarajevo i tamo je napravljena izložba.
Vaša obiteljska povijest je sigurno imala veliki utjecaj na Vaš politički stav?
Ja sam iz Čačka. Ali kada sam imao osam godina, prebjegao sam iz mog kraja kod Čačka. Oca su mi ubili četnici 1941., a cijela obitelj je osuđena na smrt. Saznali smo to, jedan sluga koji je radio u četničkom štabu nam je dojavio kako se sprema četnička trojka da nas pobije i mi smo pobjegli.
Moj otac je bio zarobljen kao kraljevski oficir na samom početku rata i trebali su ga vlakom preko Slovenije transportirati u zarobljenički logor. On je pobjegao i vratio se u čačanski kraj gdje je bio među onima koji su podigli ustanak. Još za vrijeme kraljevine njega su kao učitelja stalno premještali sa službom jer je agitirao među seljacima, bio je u oporbi. Na jednom takvom putovanju sam dobio boginje, sa četiri godine dijete mora biti u zamračenoj prostoriji. A u vlaku to nije bilo moguće. Meni je vid na lijevom oku od četvrte godine oštećen. Sve što sam nacrtao do sada – nacrtao sam gledajući desnim okom.
Moj otac je poslije preplivavanja Morave poslije napada Nijemaca dobio upalu pluća. Bio je u seoskoj bolnici s dvadesetak partizana. Četnici su prekinuli svaku suradnju s partizanima. Već tada su se dogovarali s Nijemcima. Prvo su dvije „štuke" napale seosku školu u kojoj je bila bolnica, a onda su ju opkolili četnici. Pobili su one koji ne mogu hodati, ostale ranjene i bolesne, među njima i mog oca, odveli su u svoj štab. Tamo su ih strijeljali. Moj otac je teško ranjen preživio strijeljanje. Dopuzao je do nekog potoka da pije vode. Tu ga je ujutro vidjela neka seljanka i dojavila četnicima. Došli su i dokrajčili ga. Majka je to meni i bratu ispričala tek poslije oslobođenja.
Vaša obitelj je bila srpsko-hrvatska?
Moja mati je bila Hrvatica. Djed, njezin otac Petar Božić je bio šef porezne uprave grada Beograda u Kraljevini Jugoslaviji. Imao je kuću na Dorćolu. Sjećam se da sam prije Drugog svjetskog rata dolazio kod njih s majkom, baba me vodila po Beogradu, kraj Dvora gdje sada predsjedava Vučić, sjećam se niša u kojima su kao kipovi stajali gardisti. Kada su 6. travnja Nijemci bombardirali Beograd, gađali su električnu centralu koja je bila u blizini i pogodili djedovu kuću. Kad su izašli iz skloništa zatekli su zgarište. Pokupili su dokumente i slike koje su našli, otišli kod nekih prijatelja koji su živjeli na šlepu na Savi. A onda su oni prešli u Zemun. U onom rasulu poslije kapitulacije Jugoslavije iznajmili su tamo stan. Njegova majka je bila Talijanka iz Poljica kod Splita. Bio je vrstan matematičar i dobro je crtao. On je jedini u obitelji od koga sam to mogao naslijediti.
Kada smo mi poslije očeve smrti iz Čačka pobjegli za Beograd kod nekih rođaka, a potom ilegalno, uz pomoć „ausvajsa" nabavljenog preko neke veze, brodom „Niš" prešli u Zemun, prijavili smo se pod djevojačkim prezimenom majke. Ja sam se tada zvao Franjo Božić. Živjeli smo kod djeda i babe.
Tamo je, pobjegavši iz Podgorice, živjela i sestra moje majke, ona je imala četvoro djece. Njen muž je bio glavni Titov strateg, jedini na vojnoj akademiji odškolovani general pored Arse Jovanovića u Titovom štabu, Velimir Terzić. Zamislite, dvije žene visokorangiranih ljudi iz partizanskog pokreta sa šestoro djece pod jednim krovom u Zemunu. U Gundulićevoj 28a. Nekim čudom nisu nas pronašli i nisu shvatili tko smo.
Četnici su poslali potjernicu preko Gestapoa za mojom majkom. Jednog dana su došli po nju i odveli ju u Glavnjaču. Međutim, četnik koji ju je trebao identificirati nije se pojavio. Poslije desetak dana su ju Nijemci pustili. Odmah poslije toga smo pobjegli u Batajnicu kod jednog prijatelja, poznatog liječnika. On je imao zgodno prezime – Pavelić. Tu smo ilegalno boravili neko vrijeme, kada je postalo opasno prešli smo u susjedno selo i tu, u Ugrinovcima, dočekali smo oslobođenje. Poslije sam ostao u Zemunu, tu sam završio gimnaziju, oženio se...
I pored svega, kažete za sebe da ste nepopravljivi optimist?
Ako čovjek ima smisla za humor, tim humorom može sve prevladati. Lakše ćete prebroditi nedaće. Sa 17 godina sam pročitao divnu knjigu mađarskog pisca Zsigmonda Moricza „Budi dobar sve do smrti". Ja se tako ponašam. To je moja deviza.
Predrag Koraksić Korax (rođen 1933.) je srbijanski karikaturist čije su karikature duhoviti prikazi modernih, uglavnom srpskih, političkih događanja. Zbog svojih djela češće se našao na meti cenzure.