Komentar: Tko sije mržnju, taj mržnju i žanje

Odmah poslije prebrojavanja glasova nakon parlamentarnih izbora u Turskoj, u Istanbulu se moglo vidjeti što je u političkoj kulturi te zemlje doista problem. Erdoganove pristaše su u kolonama automobila prolazile pred televizijskom postajom koja je podupirala oporbu, mahali zastavama svoje stranke, urlali i slavili. Zaustavili su promet, u svojoj opsjednutosti su skoro pregazili i prolaznike.

Jer pred očima su imali samo svoju slavnu pobjedu i sramotu gubitnika. Onda su počeli i urlati "Kurvini sinovi, gubite se iz zemlje", uvijek i uvijek iznova. To je bilo sramotno, užasno i jezovito, a u svojoj žestini to nije bio niti izdaleka jedini incident te noći. Neke pristaše stranke AKP-a su se ponašale kao da su pobijedile neprijatelja.

Ali ono što ti ljudi nikad neće shvatiti jest da se u jednom demokratskom, pluralističkom društvu ne smije dogoditi da se neki izbori pobjednik na takav ponižavajući način odnosi prema poraženom sve do toga da se gubitnik mora bojati za svoj život.

Podijeljeno društvo

Istina jest da je u Turskoj bilo takvih sklonosti i prije epohe Erdogana i njegovog AKP-a. Isto tako je istina da su i sve oporbene stranke manje ili više sklone jakim ličnostima na njihovom čelu. Ali Erdogan i njegov AKP je taj sistem doveo do vrhunca. Oni su proteklih godina toliko produbili jaz u društvu da je ostala još samo čista mržnja za "one druge".

Čovjek bi poželio tim, inače srdačnim i gostoljubivim Turcima, poručiti: je li vam uopće jasno koliko je vaš međusobni odnos vrijedan prezira? Koliko je daleko otišla ta smiješna igra "mi-protiv-njih" da se čak i kod minute šutnje za žrtve terorističkog napada u Ankari na nogometnom stadionu orio koncert zviždanja? Protiv mrtvih sugrađana! A jedna žena je na Twitteru javno objavila kako žali što je tugovala zbog jedne poginule bebe jer je to "bila samo beba Kurda".

Kormilo se može okrenuti

Ali upravo u toj slijepoj odanosti Turaka njihovom vođi leži i zrnce nade. U zemlji u kojoj su riječi patrijarha toliko ljudi odvele u mržnju, mora biti moguće i da ih se navede na konsenzus. Tako i nakon ovih izbora, uz svu tragediju, ostaje zrnce nade da predsjednik Erdogan u sigurnosti svoje političke pobjede konačno i sam poželi živjeti u miru i da će konačno prestati s tom podjelom zemlje samo da bi ostao na vlasti.

Pa makar došao iz potpuno sebičnih razloga do zaključka da mnogo više poradi na tome da se dijalogom s političkim protivnicima doista dođe do nekih rezultata, već zbog dobrobiti Turske. Jer i huškačima u Turskoj mora biti jasno: tko sije mržnju, taj će prije ili kasnije mržnju i žeti.