Kolaboracionisti: duboko nepovjerenje među Ukrajincima

Dmitrij Novicki je policajac u Kupjansku, na istoku Ukrajine. Sa svojim kolegama, među ostalim, istražuje zločine, udare raketa i pokušava spriječiti pljačke. Ali jedan zadatak je posebno važan: pronalaženje kolaboracionista. "Znamo da ovdje još ima mnogo kolaboracionista. Neki su otišli u zapadnu Ukrajinu ili druge regije. Radimo na tome - a zaposlili smo i novo osoblje. Doveli smo mlade kolege iz drugih područja i sada smo spremni za rad. Dokle god postoje mogućnosti, vodit ćemo istrage na ovom području. Ranije ili kasnije, svatko će morati odgovarati za svoja nedjela", kaže Novicki.

Kupjansk je udaljen samo nekoliko kilometara od bojišta. Pola godine grad je bio pod ruskom okupacijom, zatim su ga ukrajinske trupe ponovo osvojile. Također uz pomoć Dmitrija Novickog. Policajac je prikupljao važne informacije za ukrajinsku vojsku – to je bio opasan zadatak. "Bilo je mnogo kolaboracionista među mojim kolegama. Prešli su na drugu stranu i počeli nas izdavati", priča policajac. "Znali su gdje živimo, imali su sve podatke, gdje se nalazimo, koje automobile vozimo. Pokazivali su Rusima koga i gdje trebaju tražiti."

Udruženi s neprijateljem

Kupjansk nije usamljen slučaj. Rat protiv Ukrajine također je priča o kolaboraciji. Po tom pitanju je posebno poznat grad Herson na jugu zemlje. Tamo su dijelom bili infiltrirani agenti ruske obavještajne službe SBU koja djeluje u unutrašnjosti zemlje. Njih se sumnjiči da su radili za Rusiju i omogućili brzo napredovanje napadača.

Danas Ukrajina pokušava otkriti kolaboracioniste u oslobođenim područjima - i ima problem, objašnjava Aleksandar Pavličenko iz Helsinškog odbora za ljudska prava. "Praksa pokazuje: Najveći kolaboracionisti bježe. Dakle, oni koji su zauzimali rukovodeće položaje u upravi, policiji, pravosuđu ili obrazovanju." Oni su pobjegli u Rusiju, gdje dobivaju velike novčane iznose i stanove, objašnjava Pavličenko. U tom slučaju ih je nemoguće uhititi. "U Ukrajini ostaju samo sitne ribe. Njihova uloga i veličina zločina su beznačajni, ali činjenica je da su podržavali okupatorski režim."

"U dubini svojih srca čekaju na Ruse"

U svom uredu u Izjumu istočnoj Ukrajini lokalni novinar Konstantin Grigorenko pokazuje najnoviji broj svog lista. Za njega su sudski postupci protiv kolaboracionista važna tema. On je pobjegao pred ruskom vojskom, jer je kao novinar strahovao za svoj život. Okupacija je ostavila tragove u gradu do danas, kaže Grigorenko: "Između ljudi koji su bili pod okupacijom i onih koji su se vratili nakon potiskivanja Rusa, nastala je podjela. Ona postoji i danas. Poznajem mnoge ljude koji su kolaborirali i surađivali s okupatorima. Ne vjerujem tim ljudima. Još uvijek su u gradu, slobodno se kreću ulicama. I nisu promijenili svoj stav."

Međusobno nepovjerenje i optužbe obilježavaju život na oslobođenim teritorijima koji su bili pod ruskom vlašću. Mnogi povratnici sumnjaju u one koji su ostali. A ti koji su ostali pak kažu: tko nije doživio okupaciju, ne bi trebao donositi sud o tome kako su ljudi, koji su ostali, preživjeli.

I gradonačelnik Izjuma pobjegao je pred ruskom vojskom - zbog toga ga neki nazivaju izdajnikom. Valerij Marčenko ne vjeruje dijelu stanovništva. "Postoje ljudi, koji su bili kolaboracionisti. Bili smo skoro šest mjeseci okupirani i oni su surađivali s Rusima. Vjerujem da još uvijek čekaju na njihov povratak." Ti ljudi se sada drugačije ponašaju da ne bi imali problema. Pozicioniraju se za Ukrajinu i podržavaju ukrajinske oružane snage, kaže gradonačelnik Marčenko. "Ali, vjerujem da u dubini svoje duše čekaju na Ruse."

Zakon o sudskom gonjenju kolaboracionista

Još u ožujku 2022. - samo nekoliko tjedana nakon početka ruskog agresorskog rata - ukrajinska vlada je donijela zakon o kaznenom gonjenju kolaboracionista. Ali, taj zakon ide previše u širinu, kritiziraju aktivisti za ljudska prava poput Aleksandra Pavličenka. To postaje problem za suce. Pavličenko daje primjer jednog okupiranog sela u Hersonskoj oblasti na jugu Ukrajine: „Ljudi još uvijek žive u selu, a okupatori im donose humanitarnu pomoć, hranu i sredstva za higijenu. Oni ne idu od vrata do vrata i dijele hranu, već traže da to učini uprava sela. Dobili su ime žene koja je radila u seoskom vijeću. Dostavili su joj hranu i ona ju dijeli seljanima." Prema ukrajinskom zakonu, ta žena bi sada mogla biti optužena za suradnju s okupatorskim režimom. Ovaj pristup nailazi na kritike.

Nema drugog izbora

Sergij Krivorotov živi u Izjumu. Za vrijeme okupacije je radio u pošti koju su osnovale ruske službe sigurnosti. "Nismo bili jedini. Nismo htjeli samo nešto zaraditi, mi živimo ovdje." A za funkcioniranje grada nužne su gradske službe. On pokazuje na gomile otpada: „Što da učinimo sa svim ovim smećem? Ono privlači štakore i oni nam dolaze u kuće i podrume."

Bilo da se radi o pošti, odvozu smeća ili školi - svatko tko je radio za okupatorski režim sada je sumnjiv, smatra novinar Konstantin Grigorenko. Međusobno nepovjerenje je veliko. "U prevladavanju trauma mogu pomoći samo vrijeme i pravedni zakoni", zaključuje gradonačelnik Marčenko.

jr/tagesschau.de