"Dostojanstvo za nestale": registar tuge - ali i nade

Knjigu „Dostojanstvo za nestale“ izdali su Fond za humanitarno pravo (FHP) i Fond za humanitarno pravo Kosovo (FHKP), koji su na temelju 6.714 dokumenata i 2.007 izjava došli do preciznih podataka o životu i okolnostima nestanka ljudi na Kosovu od početka 1998. do kraja 2000. godine. 

Ta knjiga govori o „nezakonito uhićenima i zarobljenima, izdvojenima iz kolone, odvedenima iz kuće, s posla, s polja, izbačenima iz kuće, presretnutima na putu – kojima se od tada gubi svaki trag, kao da nisu postojali“, piše u predgovoru knjige koji je napisala osnivačica FHP-a Nataša Kandić. 

Prema podacima Međunarodnog odbora Crvenog križa 1.613 osoba se još uvijek vode kao nestale na Kosovu. Među nestalima je 1.487 civila. 

Kratke biografije nestalih predstavljene su u knjizi „Dostojanstvo za nestale“ na više od 660 stranica. Opisana je između ostalih priča Stevana Srdića, koji je s majkom i bratom izbjegao u Srbiju tijekom akcije „Oluja“. Dobili su smještaj u hotelu u Prištini, koji je bio pretvoren u smještaj za izbjeglice. Majka ga je posljednji put vidjela 30. svibnja 1999. godine, kada je otišao u grad. 

Opisana je i sudbina Hale, Albanke iz sela Poljance u općini Srbica, koja je sa šogoricom Metie, susjedom Zehidom i njenom rođakinjom Kumrije ostala u svom mjestu i nakon 21. ožujka 1999. godine, kada su srpske snage ušle u selo. Dva dana kasnije, srpske snage su pucale na Metienu kuću, gdje su bile i Zehida i Kumrije. 

Prema riječima Metie, ona je izašla držeći u rukama bijeli papir, da bi dala do znanja da su u kući civili. Vojnici su odveli Kumrije, a kada su ju vratili, ispričala je da je Halu vidjela u selu, u pratnji vojnika srpskih snaga. Nakon toga, Halu više nitko nije vidio. Vojnici su istog dana ponovno odveli Kumrije, a nekoliko dana kasnije, Zehidin sin pronašao ju je mrtvu. „Imala je ranu od vatrenog oružja u predjelu prsa“, piše u knjizi „Dostojanstvo za nestale“. 

I dalje bez Zakona o nestalima 

Nakon rata na Kosovu samo u Srbiji pronađeno je pet masovnih grobnica, u kojima su otkriveni posmrtni ostaci najmanje 950 kosovskih Albanaca. „U izvorima na kojima se temelji knjiga ’Dostojanstvo za nestale’ navode se lokacije masovnih grobnica koje ponovno treba pregledati kao što su Perućac, Batajnica i Petrovo Selo i lokacije mogućih masovnih grobnica: rudnik Štavalj kod Sjenice, selo Budisavci, selo Lapušnik, lokacije Kozarevo i Jalovište, kao i neodređena lokacija u blizini Surdulice“, piše u predgovoru knjige. 

Deklaracijom o nestalim osobama koju su 2023. godine potpisali Aleksandar Vučić i Albin Kurti dogovoreno je, između ostalog, i osiguranje „potpunog pristupa“ informacijama koje pomažu u lociranju i identifikaciji preostalih nestalih osoba na Kosovu. 

Srbija je 2011. godine ratificirala Konvenciju UN-a o zaštiti svih osoba od prisilnih nestanaka, čime se obvezala da rasvijetli sudbine nestalih osoba tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Do danas, međutim, Zakon o nestalima nije donesen. Ipak, na konferenciji za novinare 31. kolovoza prošle godine tadašnji ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Nikola Selaković izjavio je da postoji politička volja „za nastavak rada“ na tom zakonu. 

Svjedokinja i žrtva zločina 

Na predstavljanju knjige „Dostojanstvo za nestale" u Beogradu bio je Budimir Maslav, čija je sestra stradala na Kosovu 1999. godine. Ispričao je da je te godine sa ženom i sestrom krenuo iz sela u općini Peć, koje je bilo opustošeno. O sudbini svoje sestre saznao je od susjeda Albanca, kada je izbjegao u Švicarsku. 

„Bila je kolona... Automobil mi se pregrijao i morao sam stati. Naišao je moj kolega s punim autobusom... I on je stao... Moja sestra je ušla u autobus, a iz njega je izašla jedna Romkinja, moja susjeda. Njezin muž je htio krenuti sa mnom... Njegova majka je bila toliko bolesna, da je ostala kod kuće“, ispričao je Maslav. 

No na inzistiranje svoje supruge, on se vratio kući po majku. „Sljedećeg dana je s majkom krenuo pješke... Vidjeli su kako vojnici OVK siluju moju sestru... Na kraju su nju rafalom ispalili“, rekao je Maslav. Kada su pucali, majka Maslovljeva susjeda je na albanskom povikala. „Ubiše Natu!“ Vojnici su je čuli i odmah ubili i nju. 

„Pretraživali su tko je s njom, i kada su našli mog susjeda, i na njega su otvorili vatru... bio je ranjen... U Švicarskoj sam od njega, kada je i on tamo prebjegao, saznao što se dogodilo mojoj sestri, dakle šest, sedam godina od njene smrti“, ispričao je Maslav. 

Brat Sunčice Stojanović otišao je s Kosova 1994. godine i s roditeljima došao u Smederevo. Na predstavljanju knjige Stojanović je ispričala da je u vrijeme bombardiranja SRJnjezin brat bio pod pritiskom na poslu, da bi, kao netko tko je s Kosova, trebao biti na bojištu. 

„Budući da nije dobio poziv regularne vojske, bili smo protiv da bude u nekoj paravojnoj formaciji. Moj brat nikome ne bi mogao učiniti nešto nažao... učiniti neki gnjusan zločin... Kada se naša vojska povukla... želio je osjetiti te patnje Srba, da im se nađe... Jednog jutra je otišao... Saznala sam da je došao do sela naših roditelja , ali tri dana kasnije, izgubio mu se svaki trag... Jako bih voljela da pregovori Prištine i Beograda konačno krenu u pravom smjeru i da se dozna istina o našim najmilijima“, rekla je Sunčica Stojanović, koja se na Kosovo vratila prije par godina, između ostalog i zbog nade da će tako lakše doći do informacija o sudbini svog brata.