Kamo s Europom?

Kamo ide Europa? Ponovno postavljamo ovo pitanje. Pri tome smo svi prije godinu dana osjećali olakšanje. Činilo se da smo prebrodili krizu u Europi. Doduše oprostili smo se od Europskog ustava, ali ostao je projekt reformskog sporazuma iz kojega je nekoliko mjeseci kasnije nastao Lisabonski sporazum. A danas? 23 puta je ovaj novi sporazum ratificiran i samo jednom je propao, 12. lipnja na referendumu u Irskoj. Dobro se sjećam izbezumljenih izraza lica europskih ministara vanjskih poslova, koji su se okupili u Bruxellesu samo nekoliko dana nakon irskog “ne”.

Sa zabrinutošću moj slovenski kolega – tada još predsjedatelj Vijeća ministara – postavio je pitanje koje se ticalo cijele Europe: Što činiti? Možda novi ugovor? Ili ostati na starim odrednicama Sporazuma iz Nice? Odgovor je dalo Europsko vijeće nekoliko dana kasnije, a on je glasio – ni jedno ni drugo. Nećemo dopustiti da Sporazum iz Lisabona propadne. Želimo nastaviti proces prihvaćanja sporazuma i zajednički s Ircima tražiti rješenje.

Mislim da smo na Europskom vijeće ispravno odlučili. Europi treba Sporazum iz Lisabona! To ne kažem samo zato što je pod njemačkim Predsjedništvom u stotinama razgovora raspravljano o svakoj pojedinoj odredbi. Novi sporazum bolje uređuje puno toga što građani u Europi s pravom kritiziraju.

Prvo, Europa će biti demokratičnija. Europski parlament - kao jedina europska institucija čiji se članovi izravno biraju – postat će ravnopravno zakonodavno tijelo. Nacionalni parlamenti bit će prije toga uključeni u zakonodavnu proceduru. Osim toga, mogu se obratiti Europskom sudu ako smatraju da se nešto regulira na europskoj razini premda su za to nadležne države članice.

Drugo, Europa će postati djelotvornija. Europska Unija danas ima 27 članica. Za to nisu predviđeni postojeći ugovori, a posebice ne ako se Uniji priključe daljnje zemlje kojima smo obećali europsku perspektivu. Sporazum iz Lisabona sadrži potrebne institucijske prilagodbe, počevši od veličine Komisije pa sve do načina odlučivanja u Vijeću. Sve to učinilo bi donošenje odluka na europskoj razini efikasnijim.

Treće, a to je točka koja je meni kao ministru vanjskih poslova posebno važna, Europa s novim ugovorom dobiva jasan glas u svijetu. I dalje će postojati nacionalne politike. Međutim, poboljšat će se mogućnosti europske politike. I premda se novi “ministar vanjskih poslova” neće tako zvati, ipak, njegove ovlasti kao predsjedatelja Vijeća ministara vanjskih poslova i potpredsjednika Europske komisije bit će znatno ojačane.

Danas živimo u svijetu koji se dramatično mijenja. Nastaju novi centri moći, kako na gospodarskom tako sve više i na političkom polju. Rusija, Kina, Indija, ali i Brazil i Meksiko – potrebno nam je globalno partnerstvo odgovornosti koje će pouzdano uključiti sile budućnosti. Zaštita klime, sve manje sirovina, borba protiv terorizma ili razoružanje – sve su to pitanja na koja danas tražimo odgovore.

Niti jedna europska država nije dovoljno velika da bi ove zadaće mogla sama svladavati. Ako želimo biti uspješni, moramo moći djelovati zajedno. Tim više u svijetu koji ne može čekati da Europa riješi svoje unutarnje probleme. Zato su nam potrebna moderna pravila igre – kao što je to predviđeno u Lisabonskom sporazumu. I zbog toga je ispravno da ostajemo kod njega.

Naravno da sadašnja situacija nije jednostavna – kako za Irsku tako i za sve ostale članice. Irci su obećali da će još ove godine izaći s prijedlozima o mogućem izlazu iz krize. Zamolili su da im se dade vremena kako bi u miru analizirali razloge odbijanja sporazuma. Za sam za to da im se da zatraženo vrijeme. I ja sam optimist da će na kraju biti pronađeno rješenje koje je dobro i prihvatljivo – i za građane u Irskoj. Europa je uspješna priča. Dalekovidni političari su je stvorili, izgrađivali i predali je u naše ruke. Mir i blagostanje – to je bilo obećanje prilikom osnivanja. Danas je ono uglavnom ispunjeno. Hoćemo li se moći dokazati i u budućnosti u globaliziranom svijetu. To je pitanje pred kojim danas stojimo. Osobito kada raspravljamo što će biti s Lisabonskim sporazumom.

Hendrik Brugmans, veliki Europljanin prvih dana prorokovao je još prije 50 godina: “Svjetsku politiku mi Europljani ćemo kreirati ili zajedno – ili nikako”. Mislim da je on u pravu. Irsko “ne” ne smije zato voditi Europu u slijepu ulicu.