1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Kakve veze ima Amazon sa stopom inflacije?

Mischa Ehrhardt | Anđelko Šubić
27. srpnja 2018

Kao što se i očekivalo, ESB ni ovog četvrtka nije podigla temeljnu kamatnu stopu jer je i stopa inflacije daleko ispod željenih 2%. No možda se o čitavoj ekonomiji treba drugačije razmišljati - zbog interneta.

https://p.dw.com/p/32B43
10 Euro Schein
Foto: Imago/Schöning

Razmišljati su počeli zapravo u Japanu, jer tamošnja središnja banka više ne zna objasniti što se točno dešava: već godinama upravo masovno tiska i emitira novac jer želi podići stopu inflacije na 2%. Ali cijene ostaju začuđujuće stabilne. Ovog lipnja je Japan bilježio stopu inflacije od 0,8%, a i to prije svega zbog drastičnog porasta cijene nafte. Ako se nafta izuzme iz računice, onda je stopa inflacije 0,2% - opasno blizu deflacije koja je toliki strah i trepet središnjih bankara. Jer to bi onda značilo da se uopće ne isplati investirati i da se ima više ako se samo sjedi na svom novcu.

Ali ne samo u Japanu, nego i u drugim regijama svijeta središnje banke žele potaknuti inflaciju – naravno ne 1.000.000% koliko je postignuto u Venecueli, otprilike koliko je bilo i u najgorim danima krize u Njemačkoj prije Drugog svjetskog rata. No Mario Draghi uporno pokušava povećati stopu inflacije kako bi dospjela na 2%. No makar i ESB doista masovno „pumpa“ novac na tržište otkupom državnih obveznica, i tu se ne dešava gotovo ništa po tom pitanju. Naravno, opet ako se u izračunu izuzme nafta.

Tržnica ribe u Japanu
Japanska središnja banka uporno želi povećati inflaciju kako bi potakla novi investicijski ciklus. Ali, možda stara pravila ekonomije više ne vrijede?Foto: Getty Images/Tomohiro Ohsumi

Je li inflacija još isto što i indeks poskupljenja?

Što se tu zaboga događa? Upravo uoči posljednjeg zasjedanja Središnje banke Japana je i tamošnjim bankarima dospjela u ruke jedna studija u kojoj je nađen krivac: Amazon. Doduše, ne samo taj trgovački gigant, nego internetska trgovina uopće. Studija otvara pitanje: treba li možda drugačije početi razmišljati o čitavoj ekonomskoj strukturi ponude i potražnje, gdje je onda i inflacija dio tih pravilnosti.

Makar inflacija teoretski nije isto što i indeks poskupljenja (Teuerungsrate) jer je to tek pojavni oblik gubitka vrijednosti novca, ova dva pojma se i na gospodarskim stranicama tiska zajednički koristi sve do razine sinonima. I tu je onda nalaz studije koja je iznenadila ne samo Japance: poskupljenja nema ili je ono mnogo manje jer sve više potrošača kupuje preko Amazona ili uopće preko interneta. A tamo si jedva itko može priuštiti da poveća cijenu i odmah padne na ljestvici najatraktivnijih ponuda. Ta studija računa kako baš ta internetska trgovina „proguta" barem 0,1 do 0,2 posto indeksa poskupljenja – dakle, ako tako hoćete; inflacije.

Zapadni ekonomisti ne mogu vjerovati da to ima baš toliki utjecaj na čitavo gospodarstvo: „To si teško mogu zamisliti, da samo to baš toliko spušta cijene", kaže glavni ekonomist novčarske kuće Julius Bär, David Kohl. „Možda tu ima jednokratnog utjecaja, ali ne i trajnog." Sumnja je tu posve opravdana: ne kupuje se baš toliko preko interneta, a mnogo toga se ni ne može kupovati da bi to onda utjecalo i na stopu inflacije. Ili?

Amazon u Njemačkoj
Amazon i druge internetske trgovine svakako već imaju utjecaj na indeks poskupljenja. Ali, da li već toliki?Foto: picture-alliance/dpa/C. Schmidt

Neka nova teorija ekonomije?

Indeks poskupljenja se računa razmjerno jednostavno – ali zapravo veoma komplicirano: osnova za njegov izračun je „potrošačka košarica" i tu si tek donekle možete zamisliti košaricu u samoposluzi koju ste napunili sa svojom „spizom". Tako njemački ured za statistiku u tu „košaricu" trpa oko 600 redovitih troškova prosječnih građana, pa su tu i dječje pelene i račun za struju. Naravno, ti elementi u košarici u izračunu imaju i različitu težinu: mnogima cijena dječjih pelena uopće nije važna, ali mladim roditeljima će upravo one možda „probiti" kućnu blagajnu tako da neće biti ni govora o novom automobilu ili televizoru.

Neki elementi iz košarice se doista mogu kupiti preko interneta, ali mnogi – ne mogu. A najveća stavka koju niti Amazon ne nudi jest – nafta. U svim njenim oblicima, što znači i troškovi prijevoza, voznih karata, transporta, čak i poštarine. Oscilacija cijene nafte na svjetskom tržištu zato redovito ostavlja rupu u stopi inflacije, a predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi uporno tvrdi kako se treba gledati samo „čistu" inflaciju (Kerninflation, engleski Core inflation). A iz nje su „izbačeni" elementi čija cijena brzo oscilira, od hrane (jagode za Božić su sigurno skuplje nego sad) pa do – nafte. A po njoj, inflacija u zoni eura je minimalna, daleko ispod željene razine od 2% - i to usprkos što je ESB doslovce preplavio tržište svježim novcem: dosad je kupljeno državnih obveznica zemalja zone eura u vrijednosti od preko dva bilijuna eura (31. prosinca 2017.: 1931 milijarda eura). A inflacije – nema.

Makar možda tek dio te „potrošačke košarice" ovisi o cijenama na internetu, studija o Amazonu i takvom društvu kao kočnici inflacije ipak otvara pitanje, da li se još uvijek samo tako mogu brkati pojmovi inflacija i stopa poskupljenja? Tu možda neke mudre glave moraju pisati posve novu teoriju ekonomije i izmišljati nove pojmove, jer se digitalnim svijetom mijenja i društvena uloga novca.

Mario Draghi
Mario Draghi i središnje banke se još drže starih načela upravljanja novcem. Ali, inflacija nikako da se poveća.Foto: Reuters/R.Orlowski

Vlada i deflacija i inflacija i - bespomoćnost

Dosad – i kao što Mario Draghi još uvijek misli - veće cijene su značile više novaca u blagajnama trgovina. One su od tog novca kupovale novu robu, plaćale i prodavačice i čistačicu, prostor u kojem su se nalazili negdje u gradu, struju, plin, porez. Ako je posao išao dobro, razmišljalo se otvoriti novu trgovinu u drugom gradu.

Internetskom trgovinom sustavno odumire čitav taj lanac potrošnje i zarade, jer jedan Amazon sve to ne treba. Novac kupca odlazi gotovo direktno proizvođaču ili uvozniku, tako da on naizgled doista postaje više vrijedan: za manje novca se dobije više robe. Manje novca i jest na raspolaganju: čistačica će raditi još samo dio smjene jer nema kupca u „običnim" trgovinama, neće se zaposliti nova prodavačica. Je li to onda deflacija?

Ipak, upravo politika minimalnih kamata Europske središnje banke zapravo na duže staze itekako obezvređuje imutak građana: štedjeti se uopće ne isplati jer su kamate nikakve, ali očajni su već i u mirovinskim fondovima i osiguravajućim društvima. Jedva se može ponuditi neki model gdje bi novac ne tek zadržao, nego i povećao vrijednost. Ukratko, vlada neki čudan oblik „inflacije iznutra".

Carsten Brzeski, glavni ekonomist banke ING Diba, smatra kako će internetska trgovina i tek usporedbom cijena na internetu, cijene neminovno i dalje padati. „A to je naravno nešto zbog čega će u Središnjoj banci morati lomiti glavu", misli Brzeski. Štoviše, iz toga se možda nadzire i još veći problem: ima li središnja banka današnjice uopće još instrumente da bi korigirala stopu inflacije?

Frankfurt
Globalni svijet novca svakako više nije isti kakav je bio u doba Adama Smitha - ili čak Johna Maynarda Keynesa.Foto: picture alliance/Eibner-Pressefoto

Hajdemo od početka: gdje je novac?

Svaki brucoš ekonomije uči: središnja banka tiska novac, određuje temeljnu kamatnu stopu kojom taj novac pušta na tržište novca i onda još i određuje pričuvu komercijalnih banaka kako bi one mogle jamčiti sigurnost – a one su osobito „stegnute" nakon nedavne financijske krize. Poluge za veću inflaciju su već na maksimumu: nikakva kamata, masovno novi novac. A jedino nafta „spašava" barem nekakvu stopu inflacije.

No tu nedostaju i drugi elementi tržišta kapitala: dok su konvencionalne banke stisnute, već odavno na tržištu novca djeluju i novčarske institucije koje uopće nisu u nadležnosti neke središnje banke. Takvi „investicijski menađmenti" se već nazivaju „vladarima svijeta": samo jedan BlackRock upravlja imutkom od 5 bilijuna i 370 milijardi eura (stanje posljednji dan prošle godine), a onda su tu i banke Kine prepune novca i željne dobrih i pouzdanih akvizicija.

Digitalni svijet i globalno gospodarstvo definitivno će morati promijeniti naše poimanje klasičnih oblika gospodarenja i, kao što se vidi iz iskustva i u Japanu i u ESB, možda čak i čitave ekonomije. Svaka znanost počinje djetinjastom znatiželjom i zapravo nije lako dati odgovor kad bi nas mali Perica pitao: ako je ESB kupio i platio 2 bilijuna eura za državne obveznice, kamo je otišao taj novac?

U državne dugove, bit će odgovor. Ali zašto se države stalno moraju i sve više zaduživati? Tu odgovor više nije lako dati.