Kako zaraditi na gladnima?
14. studenoga 2011
Haiti je za europskog političara koji se bavi razvojnom politikom Jeana Feydera tipičan primjer na kojem zarađuju industrijski razvijene zemlje. Feyder dobro poznaje strukture Svjetske trgovinske organizacije i UNICTAD-a (Konferencija UN-a za trgovinu i razvoj). Feyder u svojoj knjizi "Ubitačna glad“ oslikava dramu na karipskom otoku: do prije 30 godina su poljoprivrednici na Haitiju proizvodili dovoljnu količinu riže za cjelokupno stanovništvo u zemlji. No, Haiti je bio primoran smanjiti carinu s 50 na tri posto. Subvencionirane namirnice uvezene iz SAD-a su jednostavno uništile domaću poljoprivredu. Poljoprivrednici su izgubili osnovu za svoju egzistenciju zbog čega je sve više ljudi na otoku gladno.
Haiti danas iz SAD-a uvozi 80 posto riže koja mu je potrebna i time je postao potpuno ovisan o turbulencijama na svjetskom tržištu. Haiti je i prije potresa u siječnju 2010. godine bio najsiromašnija zemlja na svijetu. Bivši američki predsjednik Bill Clinton koji se zalagao za smanjenje carina na Haitiju sada se kaje zbog svoje politike prema Haitiju: “Možda je to bilo dobro za neke moje farmere u Arkansasu, ali je to bila greška”.
Ono što važi za Haiti, važi i za mnoge druge siromašne zemlje. Zemlje EU-a s damping-cijenama također zarađuju na izvozu žitarica, pilećeg mesa ili mlijeka u prahu i uništavaju lokalne poljoprivrednike u južnim zemljama, tvrdi Jean Feyder. Haiti i ostale siromašne zemlje tako su s vremenom postale ovisne o huminatarnoj pomoći iz inozemstva. Međutim, ta pomoć se ne daje, ako zemlje-donatorice ne vide vlastiti interes. Feyder kaže da pomoć u hrani "ne smije više služiti kao sredstvo kojim se donatori žele riješiti poljoprivrednih viškova i izaći na nova tržišta”.
Vlastiti interesi prije svega
Posebno je izražen princip pomoći koji primjenjuje američki program “Food for Peace”. SAD, kao najveći donator, skoro trećinu svoje pomoći povezuje s uslugama i isporukom robe. Tako se američki poljoprivredni proizvodi prevoze na dugim relacijama, a zemlje koje ih dobijaju, žali se Feyder, moraju dokazati da mogu postati tržište za prodaju američkih agrarnih proizvoda: “Tamo se hrana dijeli ili prodaje kako bi se financirale ostale humanitarne akcije”.
Zbog takve prakse najviše ispaštaju poljoprivrednici. Predstavnik humanitarne organizacije CARE u Keniji kaže da se na taj način uništava ono što se želi izgraditi. On kaže da se tamo, gdje se proizvodnjom suncekrotovog ulja želi poboljšati egzistencija poljoprivrednika, na tržište preko humanitarnih programa uvoze tone suncekrotovog ulja čija je proizvodnja subvencionirana.
USAID je svjestan propusta i želi reforme, no svi pokušaji su propali u Kongresu. Pored agrarne i transportne branše, pobunile su se protiv reformi i humanitarne organizacije koje se nisu željele odreći financijskih sredstava za svoje programe.
Humanitarna pomoć pak najčešće završava u pogrešnim rukama - pogotovo u ratom zahvaćenim regijama. Novinska agencija AP je javila da je u kolovozu 2011. godine u Somaliji ukradeno više tisuća vreća humanitarne pomoći koja je bila namijenjena žrtvama katastrofe. Štićenici jednog izbjegličkog kampa kažu da su im vreće pune kukuruza, nakon fotografiranja, ponovo oduzete. Humanitarna pomoć na kojima su oznake WFP-a, USAID-a ili japanske vlade, prodaju se na tržnicama u Mogadišuu.
“U ratu je hrana jedna vrsta oružja”
Monitoring grupa za Somaliju je u izvještaju za 2010. godinu navela da polovinu godišnje humanitarne pomoći u vrijednosti od preko 200 milijuna dolara jednostavnmo oduzmu ratni profiteri ili korumpirani suradnici WFP-a (World Food Programme). WFP je to demantirao.
Nizozemskoj novinarki Lindi Polman su pak poznati slučajevi zloupotrebe humanitarne pomoći. Boraveći u Somaliji 90-tih godina je doživjela da ratni profiteri kradu humanitarnu pomoć kako bi kupili oružje. Polman je uvjerena da pomoć može i produžiti ratove jer, kako kaže: “U ratu je hrana jedna vrsta oružja”.
Polman je u intervjuu za DW-WORLD.DE upozorava da se uloga humanitarnih organizacija ne smije prikazivati u uljepšanom svjetlu. Ona govori o "humanitarnoj industriji" s organizacijama koje međusobno konkuriraju u komercijalnim interesima.
Prema procjenama UN-a, u svijetu postoji preko 37.000 međunarodnih humanitarnih organizacija. Tome treba dodati i veliki broj privatnih inicijativa. Polman je od zemalja donatora zatražila da projekte bolje kontroliraju.
Transparentnost protiv korupcije
Dr. Wolfgang Wodarg je kao član Odbora njemačkog parlamenta za gospodarsku suradnju i razvoj posjetio mnoge humanitarne projekte. U Intervjuu za DW-WORLD.DE on procjenjuje da u ekstremnim slučajevima samo 10 posto humanitare pomoći dođe do onog kome je bila namjenjena. On se zalaže za više transparentnosti. U okviru pokreta "Open Aid“ se bori da donatori i humanitarne organizacije na jednoj platformi publiciraju sve svoje projekte i da u to budu uključeni i primatelji pomoći. Na kraju bi trebao postojati sustav pomoću kojeg bi svaka osoba koja ima pristup internetu imala uvid u sve humanitarne akcije i projekte. Tada bi se moglo i vidjeti tko uistinu profitira.
Autori: Andrea Grunau/ Mehmed Smajić
Odg. ur.: D. Dragojević