Kako su Sveta tri kralja dospjela u Köln

Dug put Sveta tri kralja u Porajnje počinje poviješću Rimokatoličke crkve – i pasioniranom kolekcionarkom, majkom jednog cara. Naime, godine 313., car Konstantin Veliki, vladar Rimskog carstva, objavio je tzv. Milanski edikt o toleranciji čime je kršćanstvo postalo vjera s jednakim pravima a tim je i zabranjen progon kršćana.

Mnogi Rimljani su se odrekli antičkih bogova i prihvatili novu vjeru, uključujući i Helenu, carevu majku. Carica Helena (Jelena Križarica) je naumila pronaći sva moguća mjesta i predmete koji su imali neke veze s Isusom iz Nazareta. U Jeruzalemu je navodno, kako kršćani vjeruju, otkrila njegov grob, a također i križ na kojem je raspet i umro. Tijekom traganja za relikvijama mora da je naišla i na Sveta tri kralja.

Sveta tri kralja u volovskoj zaprezi

Kršćani iz cijelog svijeta ih poštuju kao Sveta tri kralja ili kao Mudrace s istoka koji su pratili Betlehemsku zvijezdu do jaslica u kojima je Isus rođen i odali mu počast kao novorođenom sinu Božjem. U Bibliji se spominju kao astrolozi ili čarobnjaci, a ne kao kraljevi kako se danas slave mahom na Zapadu.

Ali bili oni kraljevi ili ne, relikvije su očito bile dovoljno vrijedne toga da ih careva majka donese u Konstantinopol (danas Istanbul). Ali Helena nije mogla dugo uživati u svom pronalasku: car je relikviju poklonio milanskom biskupu Eustorgiju, koji je za njih dao da se izradi mramorni sarkofag, natovario na volovsku zapregu i poslao u Italiju.

Na kraju napornog, gotovo 2.000 kilometara dugog putovanja do Italije, životinje su se, kako se navodi, iscrpljene srušile ispred gradskih vrata. Upravo na tom mjestu - barem tako kaže legenda - Eustorgije je dao izgraditi baziliku kako bi tamo položio kovčeg s relikvijama Sveta tri kralja.

Sveci kao ratni plijen

Njihove relikvije su tu ležale preko sedam stoljeća - sve dok car Friedrich I., poznat kao Barbarosa (Barbarossa), nije opkolio Milano 1162. godine. Uz njega je bio i nadbiskup kelnski Rainald von Dassel, koji je bio ne samo crkveni čovjek, nego i carski kancelar i Barbarossin vojskovođa. Kada je talijanski grad konačno pao, Von Dassel je zatražio Sveta tri kralja kao ratni plijen.

„Nadbiskup je svakako razmišljao o prestižu za Köln", kaže Matthias Deml, glasnogovornik Katedralske radionice (Domhütte) pri Kelnskoj katedrali. „Jer, tako važni sveci, koji zaista sežu u biblijska vremena, naravno da su bili od ogromne važnosti."

"Neusporedivo blago"

Kada je 23. srpnja 1164. nadbiskup s velikom svitom ušao u Köln, stanovnici grada su ga oduševljeno pozdravili. Jer, on u svom prtljagu imao skupocjeni teret – a sa njim i „neusporedivo blago, vrjednije od svakog zlata i dragog kamenja", kako je sam napisao.

„Začuđujuće je da nije bilo zapisa o postojanju ovih relikvija prije 1162. godine", kaže Deml za DW. Samo je službeno dokumentiran dolazak u Köln. No, relikvije su tada postale svjetski poznate jer je biskup tijekom puta na sva zvona razglašavao da posjeduje relikvije Sveta tri kralja.

Philipp von Hochstaden, nasljednik nadbiskupa Von Dassela naručio je da se za ovu svetinju izgradi zlatni kovčeg. Izrađuje ga jedan od najboljih zlatara srednjeg vijeka Nikolaus von Verdun.

Potrebna je nova katedrala

Svakodnevno je bezbroj hodočasnika hrlilo u tada romaničku katedralu u Kölnu, gdje se ujutro na škrinji otvaraju vratašca kroz koja se vide lubanje svetaca. Crkveni dostojnici srebrnim kliještima prihvaćaju od vjernika plakete, novčiće ili čak štampane svilene tkanine kojima dodirnu svetinju. Matthias Deml govori o tome kako se vjerovalo da bi „dodir relikvije" trebao pomoći protiv mnogih zala i bolesti. „Između ostalog spominje se padavica, bolest koju danas poznajemo kao epilepsiju, ali pomaže i protiv požara u kućama, groznice, razbojnika, gusara i sličnih zala."

Carevi i kraljevi također su putovali kako bi odali počast Sveta tri kralja. Nije prošlo mnogo vremena prije nego što stara Kelnska katedrala više nije mogla prihvatiti horde hodočasnika iz cijele Europe tako da je bila potrebna veličanstvena nova zgrada. I onda su 1248. godine građani Kölna počeli graditi gotičku crkvu koja priliči svetinji. Međutim, njen završetak trajao je impresivnih 632 godina. Katedrala je završena tek 1880. godine.

„Na kraju, stvar vjere"

Sveta tri kralja su preživjela stoljeća nepovrijeđeni, iako se, naravno, uvijek postavljalo pitanje: jesu li to zaista oni? „Sigurno se ne radi o očitom falsifikatu", kaže Matthias Deml. Svetinja je otvorena u 19. stoljeću i kada su kosti pregledane otkriveno je da su umotane u stare, vrijedne svilene tkanine iz Palmire (u današnjoj Siriji prim. ur.), koje datiraju iz kasne antike.

„Dakle, tko god da je u ovoj škrinji, radi se o osobama koje su poštovane stoljećima. Radi li se zaista o Sveta tri kralja, to je na kraju krajeva pitanje vjere."

*ovaj tekst je objavljen ranije te je aktualiziran.