Kako se na sjeveru Njemačke “gaze ribe“

List, iverak ili kako tamošnji stanovnici kažu “Butt“, bila je značajna osnova za život stanovnika zapadne obale Schleswig-Holsteina. Ta spljoštena riba ima naviku da ne otpliva iz plićaka sa svakom osekom do koje dolazi dva puta dnevno. List se voli ukopati ispod površine pijeska u blizini područja s morskim mijenama, udolinama koje za vrijeme plime voda popuni, a za oseke ponovno otkriva. Riba tada “lješkari“ na suncu, kako bi se kod sljedećeg plimnog vala ponovno otklizala u vodu. Golim se okom ne može vidjeti u pijesku, kaže Boysen.

Iverak treba "nagaziti"

Samo pola sata prije maksimalne oseke i pola sata kasnije, priča Boysen, ima se vremena da se riba "zgazi", da ju se osjeti. Samo se tako može uhvatiti rukama. “Gaženjem listova“ današnji je 65-godišnjak upoznao Watt kao svoj džep. Kao dijete sa svojim je prijateljima često iz dosade odlazio do otoka Föhr, udaljenog tri sata pješice ili do Hallig Olanda, jednog od deset travom obraslih otočića u sjevernoj Friziji.

Vodič po plitkom moru zapadne obale

Niz tih deset otoka (Halligen), za razliku od ostalih, nema nikakvih nasipa i kod snažnih mijena voda ih odnosi. Danas Boysen, kao priznati vodič kroz nacionalni park, vodi brojne posjetitelje kroz Wattenmeer - morski plićak na zapadnoj obali Schleswig-Holsteina, velik gotovo četiri i pol tisuće četvornih kilometara. “Butt“ se doduše iz tog područja uglavnom povukao, ali tu i tamo taj iskusni “ribar“ još uvijek nanjuši iverak te turistima pokazuje taj gotovo izumrli način ribolova. Od kako je Wattenmeer 1985. proglašen nacionalnim parkom i od kako se nalazi pod posebnom zaštitom, turističke su rute kroz plićake pojačane, priča Boysen: “Ranije sam u plićacima bio možda 14 dana godišnje, danas provodim više od tisuću sati u nacionalnom parku.“

Kupus na Halligu

Šetnje u ovom širokom obalnom pojasu postale su atrakcija tijekom cijele godine. Čak i u dane oko Božića Boysen posjetitelje vodi na kupus na Halligene.

Od te svoje djelatnosti čovjek tipičnoga frizijskoga imena ne može prehraniti obitelj. Svaki od približno 250 vodiča po plitkom priobalnom moru ima neko zanimanje za koje se školovao, a turiste vodi tek usput, dodaje Boysen. Šeta se uglavnom preko vikenda ili ljeti, objašnjava, a za to mnogi turistički vodiči žrtvuju čak i svoj godišnji odmor. “Svi mi volimo prirodu, mir u plićaku i dobar zrak pun joda“, kaže Boysen koji je studirao poljoprivredu, a svoj kruh zarađuje kao agronomski savjetnik. Plićak širok i do 30 kilometara spada u područja s najviše životinja na svijetu. Svoje idealno mjesto za hranu ovdje pronalazi i do šezdeset ptičjih vrsta. Na vrhuncu sezone selidbe ptica, u proljeće i jesen, u nacionalnom se parku istodobno zadržava i do milijun i pol ptica.

Školjke kao filteri za vodu

Na svojim turama Boysen turistima objašnjava prije značaj čak i najmanjeg živog bića. Jakobove kapice i dagnje, primjerice, žive kao filteri u vodi. Jedna školjka pročisti približno dvije i pol litre vode na sat, ponosno priča Boysen: “Sve školjke u Sjevernom moru uspijevaju na taj način zajedno svakih 14 dana pročešljati cijelo more. Bez raznolikosti životinja ovo bi plitko more bilo obična smrdljiva baruština.“