Kako Poljska ponovo otkriva svoju židovsku baštinu

To je najvidljiviji znak ponovnog otkrivanja židovske baštine: nedavno otvoreni Muzej povijesti poljskih židova u Varšavi. Na web strancama tog muzeja moguće je vidjeti jedinstveni projekt: virtualni Schtetl.

Schtetl – tako su istočnoeuropski židovi zvali svoje gradske četvrti na jidišu. Muzej na sedam jezika predstavlja mnoge gradove i oživljava tragove židovskog života. Riznica je to za povjesničare, ali i za sve one koj su u potrazi za svojim obiteljskim korijenima. "Nama se uvijek javljaju ljudi iz Njemačke koji ne govore poljski ili hebrejski. Za njih su ponude na drugim jezicima od pomoći", kaže Zbigniew Stępiński, zamjenik ravnatelja Muzeja povijesti židova u Poljskoj.

Prije Drugog svjetskog rata u Poljskoj je bilo 1500 Schtetla sa živim židovskim zajednicama, koje su imale svoje nadležnosti i školske sustave. Katarzyna Weintraub, novinarka iz Berlina, istraživala je povijest poljskih Schetlova i o tome napisala knjigu. "Većina židova živjeli su u velikim grupama, prije svega iz vjerskih razloga. Stoljećima su stvarali jedinstvenu kulturu", kaže ona.

Emigracijski val

Chmielnik u jugoistočnoj Poljskoj nekoć je bio tipični Schtetl. Prije Drugog svjetskog rata, 80 posto od 12 000 stanovnika bili su židovi. S Holokaustom je Chmielnik izgubio takav identitet. 1942. su došli Nijemci i odveli židove u geto u Sandomierz. Možete samo zamisliti što se dogodilo s gradom koji je u samo dva dana izgubio 80 posto stanovništva", kaže Katarzyna Weintraub. Od toga se Chmielnik nije oporavio ni dan danas. Pogotovo zato jer je ta tragedija desetljećima bila tabu.

Nakon rata, većina od gotovo 200 tisuća onih koji su preživjeli Holokaust vratili su se u Poljsku. Mnogi su se iselili odmah nakon 1945. jer je antisemitizam među poljskim stanovništvom bio jasno vidljiv. Posljednji veliki emigracijski val došao je 1968. Nakon jedne protužidovske kampanje komunističke vlade, oko 30 tisuća poljskih židova napustilo je zemlju.

Povijest antisemitizma

Početkom devedesetih godina, odmah nakon pada komunizma, u Poljskoj je započela javna debata o povijesti. Osim o antisemitizmu, počelo se govoriti i o židovskoj baštini poljskih gradova i njihovom izgubljenom identitetu.Tako se dogodilo o u malom Chmielniku, gdje se željelo saznati što više o povijesti. U međuvremenu, tamo je židovska kultura ponovo prisutna u obliku Dana židovstva, na koje svake godine dolazi tisuće gostiju iz zemlje i inozemstva.

Bogdan Białek iz Kielca - glavnog grada Wojewodschafta, pokrajine u kojoj se nalazi Chmielnik, smatra da ovakvi događaji malo potiču priče o povijesti. U svom se gradu Białek već više od 20 godina bavi poviješću. Kielce je poznato kao mjesto u kojem se dogodio strašan progon židova nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata. Jednog srpanjskog dana 1946. ubijeno je 42 ljudi, stotine ih je ozlijeđeno. Devet počinitelja osuđeno je na smrt, ali tek nakon nekoliko desetljeća šutnje.

Lomljenje tabua

Kada je Bogdan Białek početkom 1990ih godina počeo o tome govoriti, suočio se sa snažnim otporom. Psiholog i novinar nekoć je vodio lokalne novine "Gazeta Wyborcza". Ono što je objavljeno o bolnoj poljsko-židovskoj povijesti, do tada se nije moglo nigdje pročitati. On je pokrenuo raspravu.

Białek i njegova redakcija primali su prijeteća pisma, ali su nastavljali dalje. To se isplatilo, smatra Białek nakon toliko godina i kaže da je kultura prisjećanja danas čvrsto ukorjenjena u javnu svijest grada - postoje zaklade, spomenici, razmjena mladih s Izraelom i židovsko-kršćanski susreti. Samo za "oživljavanje" židovskog života bilo je prekasno, smatra on, jer za to nedostaje ono najvažnije: židovi koji žele živjeti svoju tradiciju. "Postoji samo nekoliko osoba koje danas žive u Kielcu, ali oni tradiciju ne smatraju važnom. Ova kulturna baština zauvijek je izgubljena", kaže on.

Više tradicije u velikim gradovima

Ta kulturna baština bolje se vidi u velikim gradovima, gdje židovske zajednice ponovo rastu. Na primjer, Varšava. Zbigniew Stępiński iz Muzeja židovske povijesti u Poljskoj kaže da je sve više ljudi koji prihvaćaju židovsku vjeru i angažiraju se u zajednicama. "Idu u sinagoge, njihova djeca idu u židovske škole, uče jidiš i hebrejski. Vidi se da se tradicije ponovo razvijaju i njeguju", kaže Stępiński.

Njegov muzej pritom ima važno simboličko značenje. Nalazi se na velikom trgu u radničkoj četvrti Muranów. Prije Drugog svjetskog rata ovdje je židovska četvrt imala 350 tisuća stanovnika. 1940. su nacisti tamo stvorili geto. Nakon obustavljanja geta nakon ustanka 1943. , taj je bivši okrug nalikovao pustinji.U pedesetima su komunisti tamo započeli izgradnju stambenog naselja. Iz židovske se povijesti desetljećima pamti samo dva mjesta: spomenik pobunjenicima u varšavskom getu i bivše središte iz kojeg su ljudi bili deportirani u nacističke logore. Danas je povijest tih četvrti postala opipljivija: postoje spomenici, šetališta, židovske knjižnice, sinagoga, i prije svega, muzej.

Na to je nekolicina onih koji su preživjeli Holokaust dugo čekalo. I Krystyna Budnicka, koja stanuje u neposrednoj blizini zgrade muzeja. Njoj je drago da muzej ne sužava povijest židovstva samo na razdoblje Holokausta, već prikazuje tisućljetnu tradiciju.

"Dobro je da mladi konačno mogu naučiti koliko su usko povezane bile židovska i poljska kultura tijekom stoljetne tradicije. Danas rijetko tko zna koliko je puno važnih poljskih ličnosti - pjesnika, glazbenika, znanstvenika, bilo židovi", kaže ona. Budnicka i mnogi drugi bi željeli zajedničku povijest ponovno ukorijeniti u svijest društva.