Još jedan čin tužne predstave o Kosovu
10. rujna 2018
Tjednima skoro da nije bilo druge teme na Balkanu. Te Srbija i Kosovo pred sporazumom, te Thaci i Vučić rade na rješenju, te razmjena teritorija moguća… Vrhunac te inscenacije – na koju je nasjela i međunarodna javnost – trebalo je biti obraćanje predsjednika Srbije stanovnicima Mitrovice. Najavljivan je povijesni govor, nagađalo se da će tu biti naznačen smjer u kojem će se stvari odvijati, naime prema pomirenju, normalizaciji i mirnom suživotu… Od svega toga nije bilo ništa.
Nakon tjedana političke nade došao je vikend hladnog otrježnjenja. Dugo planirani nastavak dijaloga dvojice predsjednika propao je u petak, jer se Vučić osjećao prevarenim, pa je poslao svog direktora Kancelarije za Kosovo da govori o „lažima i pokvarenostima" Prištine. A povijesni govor u Mitrovici bio je ponavljanje starih pozicija. Umjesto novog smjera, Vučić je nastavio starim uz snažne riječi: ništa od priznanja Kosova, ništa od promjene granica.
Što se zbilo pa se napuhana očekivanja sporazuma dvojice predsjednika raspršuju kao mjehur od sapunice? Je li se išta dogodilo iza kulisa ili je sve od početka bilo novi akt uobičajenog balkanskog teatra?
Istina je da kosovski predsjednik, za razliku od beogradskoga kolege, na unutarnjem polju stoji pod izuzetnim pritiskom. I vlada i oporba mu podmeću klipove.
Jasno je i da između Kosova i Srbije ima osjetljivih tema koje valja razjasniti kako bi rješenje bilo moguće. Kosovo hoće prije svega jedno: priznanje, to jest uklanjanje srpske blokade na putu u UN. Srbija s druge strane želi riješiti stvar čuvajući obraz kako bi napredovala prema EU-u. To je svima jasno.
Ali između toga je niz koraka. Što je s pravima manjina? Zaštitom crkava i kulturnih spomenika? Korištenjem prirodnih resursa na sjeveru Kosova? Taj popis može se nastaviti u nedogled.
Pa opet, čemu sav ovaj cirkus? Kako to da dvojica predsjednika prvi put teže konkretnom rješenju, ali onda na prvom zavoju izlijeću s puta kompromisa? Potpuno suprotno premijerima Grčke i Makedonije koji su pokazali da je moguće proći i kroz oštrije zavoje.
Kako da stanovništvo bude pripremljeno na rješenje ako njihovi čelnici nisu spremni zajednički braniti zajednički koncept? Ili makar vući na istu stranu? Tužnoj predstavi samo je dodan još jedan čin koji ide preko leđa običnih ljudi, potiče emocije i strahove…
Na marginama blokada cesta u nedjelju su napadani novinari iz Srbije, među njima i dvije reporterke DW-a samo zato što su imale automobil sa srpskim registarskim oznakama. Umjesto njezinog raspirivanja, klimu etniziranog straha i nasilja trebalo bi rastjerati. Ali za to su potrebni vođe koji su odlučni u obrani demokracije, a ne u rabljenju nacionalističke retorike koja produbljuje stare rovove.
Ostaje nada u intenzivno europsko posredovanje oko kojeg se trudi Federica Mogherini. Ulazi se u vremensku stisku, na proljeće su europski izbori pa se ne može ni prognozirati što će biti poslije. Uz to se već dugo rasplinjuje nekada blještava privlačnost EU-a kojom bi se mogao isposlovati kompromis.
Pitanje je jesu li akteri potpuno digli ruke od koncepta prema kojem je rješenje nužno što prije. Vučić je u Mitrovici ponovo govorio ne o mjesecima, već o godinama i desetljećima. Bez političara iz Beograda i Prištine – pogotovo bez Vučića koji u Srbiji ima apsolutnu vlast – neće biti napretka. Možemo se pripremiti za još drame, jer happy end ove predstave još nije na vidiku, a nitko ne zna koliko činova ima do kraja.