Jasenovac – protiv standardizacije užasa

Raspadom Jugoslavije raspalo se i Spomen-područje Jasenovac – na hrvatski dio u kojem je Jasenovački cvijet i drugi dio pod ingerencijom Republike Srpske u BiH gdje je od 1996. Spomen-područje Donja Gradina. Na toj, bosanskohercegovačkoj obali Save nalaze se najveća jasenovačka stratišta.

Dva muzeja na dvije obale

Interesantno je da je u studenom 1991. arhivska građa jasenovačkog Memorijalnog muzeja, koju nisu uništile hrvatske snage, prebačena u Banjaluku. Osam metalnih i devet drvenih sanduka s još četiri papirne kutije potom su, potpisom tadašnjeg premijera Republike srpske Milorada Dodika, dvijetisućite godine predana njujorškom Muzeju Holokausta, gdje je građa konzervirana, fotografirana, originali su vraćeni Hrvatskoj, a kopije arhivima Republike Srpske.

Nataša Mataušić iz Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu rekla je na seminaru da je dobro što je početkom devedesetih arhivska građa odnesena iz Jasenovca, jer bi, da je ostala tamo, u ratu vjerojatno bila nepovratno uništena. Vladan Vukliš je ispred banjalučkog Arhiva Republike srpske rekao da će uznapredovala digitalizacija omogućiti javni virtualni uvid u sve što srpska strana posjeduje, te će se time postići „demistifikacija i depolitizacija diskursa kroz organiziranje otvorenog pristupa digitaliziranoj građi i za znanstvenike i za građane".

Jasenovac kao trauma

Emina Zoletić, klinička psihologinja koja piše doktorski rad na Sveučilištu u Varšavi, bavi se međugeneracijskim prijenosom traumatskih sjećanja. Na primjeru devedesetih ona je objasnila da se ratna trauma može prenijeti s generacije na generaciju. Ponašanje traumatiziranih roditelja može biti rizično ili zaštitno. Kulturološka memorija je institucionalizirana i formalizirana, a komunikativna sjećanja – to su obiteljska sjećanja. Ona mogu biti i destruktivna ako izazovu ljutnju i želju za osvetom. Emina Zoletić je napomenula da postoji vrlo mali broj istraživanja iz ove oblasti na području bivše Jugoslavije.

Ivona Grgurinović sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta razmatrala je položaj lokalne zajednice koja mora živjeti s „teškom baštinom“ – sa spoznajom da se njezin život odvija između masovnih grobnica.

Provokativne teze o „standardizaciji sjećanja"

Lea David je odrasla u Srbiji, ali je već dvadeset godina u inozemstvu. Doktorirala je na Sveučilištu Ben Gurion u Izraelu, a trenutno predaje sociologiju na Sveučilištu u Dublinu u Republici Irskoj. Njezina ovogodišnja publikacija u izdavačkoj kući Cambridge University Press ima zvučan naslov: The past Can't Heal Us – „Prošlost nas ne može izliječiti“.

Ukratko, agenda memorijalizacije ljudskih prava ne vodi boljoj zaštiti ljudskih prava, već, usprkos očekivanjima, služi jačanju nacionalnih osjećaja, podjela i netrpeljivosti duž etničkih linija. Osim toga, vodi ka povećanju nejednakosti i korupcije.

Na samom seminaru Lea David izlagala je na srpskom. Postavila je pitanje kako predmeti postaju simboli, pa potom diskursi koji mijenjaju ideologiju? Tvrdila je da je pozicija Jasenovca kao „muzeja ljudskih prava“ također ideološka pozicija. „Iz kojeg ideološkog narativa mi razumijevamo memoralizaciju? Postoje tri načela na kojima se to zasniva: suočavanje s prošlošću, odgovornost da se pamti, stavljanje žrtve u prvi plan. Zašto nas to vraća u krug nacionalizma? Muzej je dio procesa međunarodne standardizacije politike sjećanja koji je uvijek u polju tenzije između nacionalizma i ljudskih prava. Standardizacija negativno utječe na politike sjećanja.“

Muzej kao ideološki alat

Lea David je podsjetila da je muzej nastao kao alat za jačanje nacionalnog narativa. S implementacijom ideologije ljudskih prava mijenjaju se i muzeji. Krajem osamdesetih i u devedesetim mijenja se cijeli jezik – žrtve, a ne heroji su u prvom planu, ratovi nisu ratovi već „masovno kršenje ljudskih prava“. Prema Lei David, Jad Vashem je stvorio čitav narativni okvir kako treba predstaviti žrtve. Taj memorijalni centar prema njoj nije jedino mjesto koje to čini, ali je najvažnije.

„Pri tom se ne vidi kako te matrice prikrivaju promociju vlastite političke agende“, upozorava Lea David. Ona tvrdi da je muzej jedan od najmanipulativnijih medija uopće, da je on uvijek politički alat. Stoga treba jasno razlučiti koja je ideologija na djelu i što treba biti krajnji rezultat.

Analizirajući web-stranicu Spomen-područja Jasenovac Lea David je navela nekoliko primjera ideoloških klišea i fraza. Po njoj ne postoji veza institucionaliziranog pamćenja i konkretne akcije ljudi koji su izloženi njemu. Cilj muzeja „da se ne ponovi“ ne može izdržati empirijsku provjeru. „Ne postoji veza između pamćenja i neponavljanja“, tvrdi Lea David i dodaje da najprije treba ustanoviti na koji se način ljudi okupljaju oko predmeta i diskursa, koji zaista mogu proizvesti neku akciju.

Neoliberalna standardizacija ljudskih prava

Lea David se zalaže za ideologiju ljudskih prava koja ne bi bila neoliberalno standardizirana, „Jasenovac mora biti drugačiji i pronaći svoj identitet na osnovi kojeg će proizvesti akciju“. Po njoj, režimi u Hrvatskoj i Srbiji žele se međunarodno legitimirati kao pobornici ljudskih prava i to bi trebalo iskoristiti kao šansu. Lea David preispituje poznatu tezu da „suočavanje s prošlošću dovodi do demokracije i ljudskih prava“ i kaže da rezultat može, a ne mora biti takav – između ostalog i zato što „ideologija ljudskih prava veže žrtve za nacionalno porijeklo i generira jedan narativ“.

Lea David smatra da Jasenovac mora postaviti dodatna pitanja: „Na koji način dojučerašnji susjed postaje krvnik? Zašto? Što je do toga dovelo? Jer se prostor društvenog djelovanja sužava. To muzej mora oslikati.“ Ona predlaže da se preispita misija Jasenovca jer je to „ono iz čega treba proistjecati sve“.

Živa diskusija

Te teze su pokazale da je Jasenovac odavno postao dio globalne mreže pamćenja. Je li dobro ili loše što je obnavljanje Spomen-područja i Muzeja i njihovo otvaranje 2006. težilo međunarodnim standardima?

Sanja Horvatinčić sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti naglasila je: „Ponekad je pozivanje na međunarodne standarde jedino oružje koje ustanova ima protiv nekada brutalnih napada“.

A što se tiče odnosa s lokalnom zajednicom primijetila je: „Treba znati živjeti u Jasenovcu, okružen masovnim grobnicama, koje nisu obilježene. Gdje su spomenici devedesetih minirani i nisu obnavljani, a pri tome je cijelo područje spomen-park. Gdje nije ni jedna ekshumacija izvršena od devedesetih.“

Ona je zaključila da projekti prezentirani na seminaru pokazuju da novac za rad postoji, ali da postoji i proturječnost između ulaganja u visokotehnološke metode i stanja na jasenovačkom području. Osim toga, napomenula je da „dolazimo u situaciju da se Stara Gradiška predstavlja na jednak način i kao mjesto ustaških zločina i kao poslijeratni kazneni zavod“.

U diskusiju se uključila i Vesna Teršelič, direktorica „Dokumente – Centra za suočavanje s prošlošću“ iz Zagreba. Rekla je da bi sadašnjoj prezentaciji u Jasenovcu trebalo nešto dodati: „Nedostaje ono što Nijemci imaju s Topografijom terora – činjenice o počiniteljima“.

Jasenovac nije na francusko-njemačkoj granici

Ivo Pejaković, direktor Spomen-područja Jasenovac, rekao je da Jasenovac ne može biti eksperimentalni muzej i da mora biti zasnovan na prezentaciji činjenica, makar to bilo dosadno. Naglasio je da teze koje je iznijela Lea David možda globalno važe, ali da se Jasenovac na žalost ne nalazi na granici Francuske i Njemačke.

„Postoje dvije vrste konflikta, onaj koji se završio i onaj koji se nije završio. Onaj koji se nije završio ovdje se vodi riječima“, rekao je Pejaković. Pojasnio je da se Muzej obraća hrvatskoj publici, ali da bi trebalo da se obraća i ljudima iz Hrvatske, BiH i Srbije, s obzirom na to da se NDH prostirala na dijelovima tih triju država. A onda i svim drugim posjetiteljima. „To je izazov“, rekao je Ivo Pejaković.

I mnogi drugi sudionici diskusije su bili u dilemi kako bi morala izgledati budućnost jasenovačke prezentacije užasa, a da ne upadne u rutinirani obrazac nametnut globalnom standardizacijom narativa. Lea David je u diskusiji, kao i u svom izlaganju, pronalazila formulacije subverzivne za svaki mainstream sklon standardnim frazama: „Pamtiti ljude po onome kako su ubijeni, a ne po tome što su bili ili mogli biti, samo po sebi je grijeh.“

Izvještaj s prvog dijela diskusije o Jasenovcu možete pročitati OVDJE.