Iznajmljivanje računala umjesto kupovine – pravo rješenje?

Svake godine se pojavljuju nove verzije laptop-računara, tablet-računara i pametnih telefona a potrošači bi uvijek htjeli imati najnovije modele s najviše spektakularnih funkcija. A svaki novi model znači da stari modeli završavaju na deponijama širom svijeta.

Prema Globalnom monitoru elektronskog otpada koji objavljuje Svečilište UN (UNU), 2019. smo proizveli rekordnih 53,6 milijuna tona takvog otpada. Na kraju ovog desetljeća bi ta kolličina mogla iznositi i čitavih 74 milijuna tona.

Rashodovani elektronski uređaji na smetlištima često sadrža otrovne kemikalije kao što su živa ili hlorofluorokarboni i one mogu zagaditi životnu sredinu. Na taj problem se obraća sve više pažnje – ali to još nije rezultiralo povećanjem broja komponenti koje se mogu reciklirati.

„Potrošači često kažu: da, naravno da se zalažem za reciklažu i da, ja recikliram, ali kada pogledate stvarno ponašanje, ono se ne poklapa sa postotkom onih koji tako govore", kaže Lora Kely s Međunarodnog instituta za životnu sredinu i razvoj u Londonu (IIED). Zbog toga neki stručnjaci sada pozivaju na radikalnu promjenu poslovnog modela proizvođača elektronike.

„Inovacije su nam prijeko potrebne da bismo mogli ponovo koristiti što više elemenata", kaže Rüdiger Kirr, stručnjak UNU i Globalnog monitora elektronskog otpada. On smatra da moramo „dematerijalizirati" sektor elektronike: umjesto da kupujemo uređaje, mogli bi ih iznajmljivati. A proizvođači bi svoj poslovni model preusmjerili na pružanje usluga umjesto na materijalna dobra.

Prebacivanje odgovornosti s potrošača na proizvođače

Kada bi proizvođači zadržali vlasništvo nad svojim proizvodima, teret recikliranja bi sa potrošača – koji često ne znaju što bi sa starim uređajima – bio prebačen na kompanije, koje bi mogle direktno koristiti materijale i dijelove za nove proizvode.

Prema posljednjem izdanju Globalnog monitora elektronskog otpada, 2019. godine je sakupljeno i reciklirano samo 17,4 posto (9,3 milijuna tona) takvog otpada. On završava uglavnom u postrojenjima za reciklažu koja rade nezavisno od potrošača. Pošto otpad nije problem proizvođača, oni se i ne trude da proizvode osmisle tako da se lako rasklapaju ili izrađuju od ponovo upotrebljivih materijala.

Nove sprave „svemirskog doba" s glatkim kućištima često se uopće ne mogu rasklopiti, što znači da i dragocjeni materijali koje sadrže završavaju na deponijama. Što brže iskoristimo i bacimo takve proizvode da bismo ih zamijenili novijim, time se i profit kompanija povećava.

No, neke firme su već počele s drugačijom praksom: tako Canon preuzima svoje islužene velike kancelarijske štampače od kupaca i dovodi ih ponovo u potpuno ispravno stanje. One, koji se ne mogu osposobiti, šalje u pogon u njemačkom gradu Giesenu gdje se uređaji rasklapaju i iz njih odvajaju svi ispravni ili upotrebljivi dijelovi kako bi bili ugrađeni u nove štampače. Hewit-Packard i Xerox imaju slične inicijative. Menadžer iz firme Canon Andy Thomkins kaže da kompanija na taj način uspijeva reciklirati oko 80 posto ukupnog materijala – gledano po težini.

Igra brojki

Thomkins kaže da se Canon nije rukovodio samo ekološkim motivima. S obzirom na veličinu uređaja i količinu upotrebljenog materijala, „to ima i ekonomski smisao", smatra Thomkins. On je uvjeren da bi se sličan model mogao primjeniti i s manjim uređajima – kada bi potrošači promijenili način razmišljanja.

S druge strane, i proizvođači bi morali promijeniti strategiju i preorijentirati se na modele koji se, kada dođe vrijeme za rashodovanje, mogu optimalno i reciklirati. Za to bi bilo potrebno promijeniti način proizvodnje.

No čak se i tada ne bi svi materijali mogli reciklirati, a postoje i oni čija je proizvodnja od drugih materija jeftinija od reciklaže. Tako primjerice proizvodnja plastike iz nafte košta manje nego reciklaža upotrebljene i bačene plastike.

Monitor elektronskog otpada procjenjuje da je vrijednost sirovih materijala, bačenih sa rashodovanim elektronskim uređajima, u 2019. godini iznosila 57 milijardi dolara, te da je materijal recikliran na ekološki prihvatljiv način bio vrijedan 10 milijardi.

Stručnjaci uglavnom ukazuju da koncerni trenutno ne pokazuju veliku spremnost da pređu na način proizvodnje kojim bi se favorizirala reciklaža – i da bi tu i vlade trebale izvršiti pritisak. Tako bi mogli biti donijeti propisi prema kojima proizvođači preuzimaju troškove rashodovanja svojih proizvoda, pri čemu bi javnim novcem mogli biti subvencionirani troškovi za gradnju njihovih vlastitih pogona za reciklažu proizvoda.