"Iz romske glazbe odjekuje Europa"

 

DW: Maestro Sahiti, postoji li nešto poput lajtmotiva Vašeg života?

Riccardo M. Sahiti: Kao dijete nisam znao što me očekuje u životu, ali me je uvijek zanimala klasična glazba. Imali smo mali radio i stalno smo slušali klasičnu glazbu. Tu sam bio kao u drugom svijetu. Stao bih pred ogledalo i počeo bih dirigirati. A moje sestre i roditelji bi govorili: Što je s njim? Nisam znao što to znači, što me čeka. Ali to mi je oduvijek bilo u srcu.

Postoji li djelo ili kompozitor koji su vas posebno inspirirali?

Da, vrlo cijenim Beethovena kao uzor i za mene i za svijet. Njegova Peta simfonija, Četvrta, Sedma… U Sedmoj simfoniji postoje romski motivi u četvrtom stavu, u finalu. Moram istaknuti snimak Carlosa Kleibera, način na koji on izražava ideju tih djela s mnogo emocije, strasti i sjaja. A onda bi tu bila naravno i romantika – Dvoržak, Osma ili Deveta simfonija. I glazba Franza Liszta, Mađarska rapsodija broj 2 u kojoj se nalazi dionica „a la Zingarese" u stilu romske glazbe.

Što je onda za Vas romska glazba? Ili, što je „a la Zingarese"? Što to izražava za Vas?

Ranije možda to nisam znao, ali danas, poslije 20 godina iskustva s Filharmonijom Roma i Sinta, mogu reći: to je glazba koju su najprije svirali Romi u različitim europskim zemljama, kao što je Mađarska. Takozvana narodna glazba bila je na više načina romska glazba.

Tako kako su Bartok i Kodaly bilježili navodno mađarsku narodnu glazbu koja je zapravo bila romska?

Tako je. Kodaly je ispričao kako je kao mladić često putovao vlakom između Galante (grad koji je danas u zapadnoj Slovačkoj) i Beča. Tom prilikom je stalno slušao romske pjesme. Njih je orkestrirao pod naslovom „Plesovi iz Galante“ i poklonio ih jednom mađarskom orkestru. Ili poslušajte Brahmsa, njegovi „Mađarski plesovi". Mi smo broj 4 u fis-molu izveli na Roemeru (poznati trg op.ur.) u Frankfurtu na Majni, povodom šest stotina godina od dokumentiranog spominjanja Roma u ovom gradu. Neki kažu da su to mađarski plesovi. Naravno, to su i mađarski plesovi, ali u njima, u četvrtoj, petoj, šestoj jest romska glazba.

Isto važi i za Rumunjsku. Na rumunjsku narodnu glazbu romska glazba je izvršila veliki utjecaj. Tu tradicionalnu glazbu je također čuo i George Enescu, bio je zainteresiran za nju, on ju je kompozitorski uveo u svoju Prvu rapsodiju. To važi i za druge kompozitore. U 19. stoljeću su Beč, Budimpešta i Prag bili možda najvažniji gradovi za romantičnu glazbu, a na njih su utjecali romski glazbenici kao što je bio Janos Bihari. On je bio veliki glazbenik, imao je orkestar s violinom, violom, kontrabasom, klarinetom, cimbalom.

To je sasvim tipičan orkestar za tadašnju zabavnu glazbu…

Tako je. Tu je i povijesni trenutak u Beču, na Svjetskom kongresu, gdje je svirao. Beethoven ga je slušao.

Za razliku od njega, Vi imate cijeli simfonijski orkestar. Što je posebno u njemu?

U mom orkestru su svi glazbenici profesionalno obrazovani. Romi su, ali su svirali u međunarodnim profesionalnim orkestrima. U Bečkoj operi, na primjer, ili solo-čelist u radio-televizijskom orkestru iz Leipziga, koncertmajstor u Gothi. Mnogi su iz Mađarske, zahvaljujući tradiciji s Kodalyjemm i Bartokom. Ima dosta Roma koji su diplomirali na Akademiji Franz Liszt u Budimpešti. Ti glazbenici su kao naši glazbeni potomci koji prenose dalje tu glazbu – u isto vrijeme i ozbiljna glazba i narodna glazba djedova ili pradjedova i očeva.

Što to znači kada neko s romskom tradicijom postane profesionalni klasični glazbenik? Kakav je to duh, što to donosi radnoj atmosferi orkestra?

Na probama se puno raspravlja. Netko, recimo, kaže: „Liszt je to tako zapisao“. Onda drugi odgovori: „To nije pravi tempo, kako je tu označeno“. Mnogi od njih potječu iz obitelji u kojima se stoljećima sviralo u malim orkestrima. Određeni način sviranja i tempo su se prenosili s koljena na koljeno. Onda dođem ja, dirigent, s obrazovanjem, s fakultetom i iskustvom, i ekspertizom različitih profesora. Različite tradicije i klasičan pristup se nalaze. I onda se raspravlja! I kada sviramo Georgea Enescua, Rom iz Rumunjske kaže: „To je naša glazba!‘" I kada sviramo neki drugi tempo, onda kažu: „Ne, ne, to sviramo kao klasiku, ne, ne!" I tako to ide tamo-ovamo. Na kraju nastane interpretacija, koja ne mora baš biti takva kakvu sam ju zamislio na početku. Na kraju se uvijek pojavi još jedna dimenzija.

Ovaj orkestar, ova glazba – to su ambasadori. Oni pokazuju što nas stoljećima spaja. Nasljeđe je glazba, glazba romskog naroda čiji je zavičaj u mnogim europskim zemljama. Oni govore jezik tih zemalja, preuzeli su njihovu tradiciju, kulturu, vjeru, ali posjeduju i vlastitu glazbenu snagu i energiju. I kada se uključe u ovaj projekt, onda je cijela Europa, cijela kultura Europe tu! I tada 70 glazbenika tog orkestra počnu svirati – kao jedan solist. A ja sam samo onaj koji govori: „Pokažite, pokažite to što biste još htjeli!"

Ostavljate li prostora za improvizaciju?

Mislim da je rijetko da imate toliko spontanih, emocionalnih glazbenika u nekom orkestru, koji odmah mogu preći s klasike na romsku glazbu i improvizaciju. To je poklon, poklon za glazbu.

Vaš orkestar je prvi takve vrste?

Ovakav orkestar Sinta i Roma nastao je prvi put u ovom stoljeću, u 21. stoljeću.

Kakva je politička poruka orkestra mimo glazbe?

Mnogo naroda živi na planeti Zemlji. Svi smo ljudi. O Romima, koji preko 600 godina žive u Europi, mediji rijetko donose pozitivne vijesti. Najčešće kada izbije neki skandal ili neke tužne stvari. I o povezanosti koju Romi preko glazbe imaju sa svim drugim narodima rijetko se izvještava. Sada ovaj orkestar pokušava odaslati poruku: Ljudi, to je naša, romska glazba, ali ta glazba je povezana s Europom! S francuskom glazbom – George Bizet i „Karmen", Ravel ili Debussy su pronašli inspiraciju u romskim glazbenicima.

Mi smo povezani i s ruskom glazbom. Sergej Rahmanjinov je bio zaljubljen u jednu Romkinju. Zahvaljujući njoj bio je u romskim obiteljima, čuo je kako pjevaju. Melodije koje nikada do tada nije čuo. Onda je otišao kući i komponirao svoju prvu simfoniju, a ona je jednostavno imala romsku glazbu u sebi. Potom je komponirao i jednu operu, „Aleko“. To je priča o čovjeku koji zbog jedne Romkinje kaže da više ne želi biti vojnik, nego samo želi biti s njom. To je strast, emocija!

Sve su to dijelovi jedne priče, koja povezuje ovaj orkestar. Hoćemo pokazati da smo europski građani, da nam treba jednakost kad su u pitanju šanse kao svakom čovjeku na ovom svijetu, ni manje ni više. Da možemo ovdje živjeti normalno. S orkestrom želimo i ponovno otkriti glazbena djela koja su zaboravljena, kao što su Biharijeva. Želimo takvim djelima dopuniti naš repertoar!

Kako mislite učvrstiti tu europsku misao svog orkestra?

U mnogim europskim državama postoje nacionalni, regionalni i gradski orkestri. Europska unija bi mogla reći: Filharmonija Roma i Sinta zalažu se za europsko nasljeđe, za zajedničku europsku kulturu. S obzirom na to da se u toj glazbi mnogi osjećaju kao kod kuće, Francuzi, Nijemci, Talijani, Mađari, Rumunji, Španjolci, Nizozemci i Austrijanci. Potrebna mi je podrška Europske unije kako bi projektni orkestar postao stalni orkestar. Na početku sam, a s europskom podrškom doživjet ćete još mnogo simfonijske glazbe, glazbe za ples. Svijet ćemo hraniti glazbom, to je snaga ovog orkestra.

Što mislite o pojmu „ciganska glazba"?

Kompozitori su nazivali svoja muzička djela onako kako je tada bilo uobičajeno. Ali ja ću uvijek reći da je to romska glazba. Tako se ona zove na mom jeziku. Riječ Ciganin ne postoji na našem jeziku. Rođen sam u Srbiji, u bivšoj Jugoslaviji. Tu je riječ „Ciganin“ bila jako loša za mene. Kada sam sa sedam godina krenuo u glazbenu školu, našu kuću u Mahali u Kosovskoj Mitrovici uništila je poplava. Od države smo dobili novu kuću u drugom kraju grada, gdje sam odrastao. Moj otac je rekao: „Ovdje nema druge djece, nemaš što raditi, idi onda u muzičku školu!“ Dobro, onda sam uzeo svoju violinu i otišao tamo. Neka djeca su mi tamo govorila „Cigane, Cigane!“ Ja sam odgovorio: „Izvinite, zašto to kažete? Tko si ti? Što to znači?“ Nisam razumio tu riječ. Ja sam za to da se kaže Rom.

Zalažete li se za to da sva romska djeca uče romski jezik?

Da! Mislim da mnogi Romi znaju svoj jezik, ali ima puno i onih koji su ga zaboravili. Rekao bih da prije svega moramo govoriti jezikom zemlje u kojoj živimo. A trebalo bi i da naučimo naš nacionalni, romski jezik. I naravno, uvijek i engleski.

Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo, što je na Vama ostavilo traga?

Naknadno promatrano, mnogo toga je bilo lijepo, usprkos svim problemima kojih je bilo. Zahvalan sam što sam rođen u Jugoslaviji i da je moj otac imao posao u tvornici duhana. Odrastao sam u Titovo vrijeme, meni se činilo da su svi ljudi i svi narodi u Jugoslaviji živjeli mirno jedni s drugima. Živjeli smo jednostavnim životom! Ipak, za mene je to bilo kao u raju. Tada nisam mogao ni naslutiti što će se kasnije dogoditi.

Meni je zaista važno bilo moje obrazovanje. Nedavno sam na Svjetskom kongresu Roma u Berlinu čuo da mnogi mladi Romi nemaju šansu, da romska djeca u Slovačkoj, Češkoj, na Kosovu i u drugim regijama, automatski bivaju određena za specijalnu školu. Dakle, ne idu s drugom djecom u školu. To je po mom mišljenju velika greška.

Što savjetujete mladima iz romske zajednice?

Da uče! Da steknu profesiju. Moraju vjerovati u to da će im to poći za rukom! Ako kažete da hoćete postanete liječnik, znanstvenik, pjesnik, umjetnik, onda morate poći tim putem. I onda ćete uspjeti! Ako je meni pošlo za rukom, uspjet će i drugi! To je važno! Svi smo u ovom kozmosu ljudi – svi imamo nadarenost, inteligenciju i emociju. Svaki čovjek je unikat, svaki čovjek! To je bogatstvo naše planete, moramo imati uspjeha, na pozitivan način. To je ono što želim.

Vi ste već preko tri desetljeća u Njemačkoj. Što je ta zemlja za Vas?

Predsjednik Njemačke Joachim Gauck me je 2016. odlikovao Saveznim križem, ordenom za zasluge za osnivanje filharmonijskog orkestra sa Sintima i Romima. To je bila velika čast za mene. Ali, kad je Njemačka u pitanju mislim i na Rogera Moreno-Rathgeba i njegov „Requiem za Auschwitz“. To je sjećanje i opomena za pomirenje svih naroda nakon Drugog svjetskog rata, hommage za sve ljude koji su izgubili život.

Njemačka je moja domovina! Ja sam i njemački državljanin. Mislim da je to moja treća domovina. Prva je zemlja u kojoj sam rođen. Druga je zemlja u kojoj živi moja supruga. Ali, treća je Njemačka, koja mi omogućava orkestar, zajedno s mojim prijateljima, političarima, s društvom.

Mislim da smo samo u Njemačkoj mogli osnovati ovakav orkestar. Analizirao sam to – ne bi to bilo moguće ni u jednoj drugoj zemlji, samo u Saveznoj Republici Njemačkoj. Mislim da sam u pravom trenutku došao u Njemačku. I vrlo sam zahvalan i ponosan, jer živim u velikoj, velikoj glazbenoj zemlji, iz koje potječu veliki kompozitori. I želim mir, da ne bih samo ja živio na ovom kontinentu, nego i stotine generacija nakon mene. I da stvaramo glazbena djela!

Dirigent Riccardo M. Sahiti je osnivač i direktor Filharmonije Roma i Sintija. Odrastao je u bivšoj Jugoslaviji i nakon studija u Beogradu i Moskvi došao je u Njemačku. Godine 2016. odlikovan je njemačkim Saveznim križem za zasluge.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu