Isprika žrtvama seksualnog nasilja

Iako je to bila njezina velika strast, Gitta Schwarz više ne može jahati. Danas je samo pogled na staju ili njezin miris dovoljan da noć provede u suzama i traumatičnim osjećajima. Gitta je imala 15 godina kad je prvi put seksualno zlostavljana. Išla je na jahanje dva do tri puta tjedno. Dva do tri puta tjedno bi ju njezin trener, čovjek od preko 60 godina, stavljao pod pritisak, maltretirao i prisiljavao na seksualni odnos.

„Nisam nikom u klubu mogla ništa reći s obzirom da sam znala kakav ugled uživa", rekla je Gitta u Berlinu na saslušanju pred neovisnom komisijom za seksualno zlostavljanje djece. Mjesecima je tiho patila, dok konačno nije odlučila povjeriti se roditeljima. Očeva reakcija joj je, kaže, oduzela posljednje atome snage. On nije vjerovao svojoj kćeri. Gitta je nastavila ići u jahački klub kao da se ništa nije dogodilo. No, kontinuirano zlostavljanje ostavilo je psihofizičke posljedice. Na kraju je majka otišla s njom liječniku koji je samo savjetovao da prestane ići na jahanje, ispripovijedala je ona.

„Krivica, sram i pritisak"

Gitta Schwarz i druge žrtve seksualnog zlostavljanja zatražili su u Berlinu da se uspostave neovisna savjetovališta izvan sportskih udruga i obitelji. U suprotnom neće biti moguće probiti se kroz „sustav krivice, srama i pritiska". Seksualno zlostavljani mladi sportaši i sportašice su zarobljeni u ovom sustavu i prisiljeni su šutjeti o svojim najgorim iskustvima.

„Projekt VOICE" koji podržava Europska unija skuplja sudbine mladih europskih sportašica i sportaša koji su bili izloženi seksualnom zlostavljanju. Jedna od žrtava je pričala kako ju je trener stalno podsjećao koliko je sreće imala što je došla u njegov tim. Mnogi drugi bi jedva dočekali da zauzmu njezino mjesto. Drugim žrtvama je bilo teško imenovati svoje mučitelje, jer su u timu imali dobru reputaciju kao neumorni volonteri ili talentirani treneri, kaže sociologinja Bettina Rulofs sa Sveučilišta u Wuppertalu. Počinitelji zločina su također zaštićeni i time što su „nejasno definirane granice“ između uobičajenog tjelesnog kontakta i seksualnog nasrtaja, kaže Rulofs.

Unaprijediti kulturu otvorenosti

Petra Tzschoppe, potpredsjednica Njemačkog olimpijskog sportskog saveza (DOSB), pozvala je na suočavanje sa zapostavljenim slučajevima zlostavljanja i unapređivanje kulture otvorenosti, kako se žrtve ne bi plašile otvoreno progovoriti o tomu. „Ispričavam se u ime klupskog sporta“, kazala je Tzschoppe, „svim pogođenim – i onima o kojima do sada nismo znali - za patnju koju su pretrpjeli."

Kritičari su prebacivali DOSB-u, kao i Njemačkom nogometnom savezu (DFB), da nisu u odgovarajućoj mjeri financijski obeštetili žrtve seksualnog zlostavljanja. Marie Dinkel, koja je kao 11-godišnjakinja trpjela zlostavljanje od svog trenera džuda, smatra da u svakom slučaju prioritet nad financijskim obeštećenjem žrtava imaju investicije u prevenciju zlostavljanja. 24-godišnja džudistica, koja je u međuvremenu i sama trenerica, tijekom saslušanja se žalila da treneri tijekom obuke nisu dovoljno senzibilizirani za ovu temu.

Tri desetljeća kasnije

U svibnju 2019. je Komisija za suočavanje sa seksualnim zlostavljanjem djece prvi put pozvala žrtve iz svijeta sporta da ispričaju svoje priče. Od tada se javilo oko 100 sportašica i sportaša. „Ali, polazimo od toga da je realna brojka mnogo veća“, rekla je Sabine Andresen, predsjednica Komisiji.

Gitti Schwarz su bile potrebna tri desetljeća da smogne snage i javno progovori o tome da ju je njezin trener jahanja seksualno zlostavljao.