Indijanci u ratu protiv parkirališta stadiona

U vrtu ruševne vile u Rio de Janeiru 46-godišnji Alfonso Apuninam peče ribu na način kako su u njegovom plemenu pripremali hranu od pamtivijeka: umotanu u list palme nad otvorenom vatrom. On je pripadnik drevnog plemena Alocera Camicua, ali u tom vrtu su pripadnici i drugih plemena. Jedni obrađuju vrt, drugi tek puše lule zavaljeni u ležaljke ili se bave drevnim zanatima.

Sve izgleda kao negdje duboko u prašumi, jedino se po zvuku može raspoznati da su usred velegrada. Čuje se buka sa obližnje auto-ceste, a već duže se čuju i građevinski strojevi sa druge strane ograde. Jer oni imaju svjetski poznatog susjeda: glasoviti stadion Maracana na kojem već traju pripreme za Svjetsko nogometno prvenstvo 2014.

O indijancima i za indijance

Ruševna vila je nekadašnji Museu Do Indiao (Muzej indijanaca) Rio de Janeira, institucija osnovana još sredinom devetnaestog stoljeća i zgradu je 1848. država Brazil donirala za mjesto proučavanja običaja urođenika. 1978. za vrijeme vojne diktature u Brazilu, muzej je premješten u drugu četvrt u gradu, a zgrada je dugo propadala. Sve do 2006. kad su je preuzeli oni kojima je zapravo bila i posvećena: urođenici Brazila.

U njemu su se smjestili pripadnici više od trideset raznih plemena koji rado primaju posjetitelje, priređuju tradicionalne obrede i objašnjavaju im njihove običaje. Povrh toga, tu je mjesto gdje onda i prodaju svoje rukotvorine turistima, ali i Brazilcima željnim upoznati svoju prošlost prije dolaska Europljana.

FIFA traži 10.000 parkirališta

Stadion Maracana uglavnom ignorira te svoje susjede. Povrh toga, Svjetska nogometna udruga FIFA je zatražila da stadion, za Svjetsko prvenstvo, pripremi 10 tisuća parkirališnih mjesta oko stadiona. Plan proširenja stadiona je prihvatio i guverner pokrajine Rio de Janeiro Sergio Cabral. Nedavno je najavio rušenje starog muzeja i izgradnju novog ulaza za stadion na kojem će ubrzo igrati najbolje momčadi svijeta.

Pravno, stanje nije nipošto jednostavno. Zapravo i u metropoli poput Rio de Janeira, gdje četvorni metar zemljišta može vrijediti imutak, vrijedi prastari zakon koji je donesen još u doba koloniziranja zemlje. On govori da svatko tko mirno zauzme zemlju i živi i radi na njoj pet godina, može proglasiti tu zemlju svojim vlasništvom. Po tom zakonu, po kojem su brazilski indijanci zapravo izgubili čitava područja Brazila na kojem su izvorno živjeli, ova gradska vila - pripada njima.

Zna se, tko kroji pravdu

Ali urođenici su već odavno naučili, tko piše i tko provodi zakone. Zato je i Micael Oliveira iz plemena Aruak veoma zabrinut: "Naravno da se brinem, svi se brinemo. Vlada nikad nije poštovala volju i zahtjeve urođeničkog stanovništva."

Micael studira povijest, arheologiju i etnologiju urođeničkih kultura na obližnjem državnom sveučilištu. On, sa svoje četiri djece, već dugo živi na području starog muzeja i svjedoči kako se niti građevinski radnici uopće ne obaziru na indijance: "Počeli su graditi pred samim ulazom u našu zgradu, tako da smo morali zatvoriti ulaz. Bez ikakvih objašnjenja. Zapravo nikad nije postojao nikakav dijalog između nas i države, čak i prije nego što su počeli građevinski radovi."

Za brazilske urođenike, ta zgrada i okolni vrt imaju osobito značenje. To je zapravo bio prvi muzej urođeničke kulture u čitavoj Južnoj Americi, nastao u doba još kad su mnogi avanturisti i kolonizatori urođenike smatrali tek "nešto vještijim životinjama". To je mjesto gdje i gdje je osnovano i gdje je bilo sjedište prvog pokreta za prava indijanaca, Nacionalne zaklade indijanaca FUNAI.

"Borit ćemo se - i pobijedit ćemo!"

"Nisu nam niti ponudili neku drugu zgradu, ali čak i da nam ponude, mi nismo zainteresirani. Želimo ovo mjesto. Ovo je mjesto koje ima našu priču i našu povijest", kaže Cuati koji putuje između ove indijanske kolonije u Riju i svog plemenskog sela u pokrajini Porto Segura na sjeveroistoku Brazila. I Micael želi upravo ovo mjesto, osobito zbog blizine sveučilišta i kao prilika da tamo žive urođenici koji žele studirati.

Ali stanje je sve napetije. Teško je i zamisliti da bi indijanci mogli promijeniti planove za Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu i adaptaciju Maracane. Ali su indijanci odlučni: borit će se, ako treba čak i protiv FIFA-e i države Brazil.

A kod borbe, indijanci imaju iskustva, podsjeća Cuati: "Moje pleme, Pataxoi, nikad ne stupa u borbu ako ne očekuje pobjedu. Na isti način kako smo se borili za prostor na kojem živimo, borit ćemo se i za ovaj. A kad kažem 'mi', mislim na sve nas, naš narod.'