Idomeni i efekt domina

Javad je umoran i iscrpljen. Ali ipak želi skupiti posljednju snagu i izboriti se za svoj veliki san: život dostojan čovjeka u Njemačkoj. 4.000 američkih dolara morao je ovaj mladić do sada platiti krijumčarskim bandama za put iz Afganistana do Makedonije. Za dionicu puta dugu 100 km od Soluna do sjeverne grčke granice traženo mu je nevjerojatnih 500 američkih dolara, žali se Javad. A sada strpljivo čeka u blatu i prepunim šatorima na graničnom prijelazu s Makedonijom.

Proteklih dana je na stotine njegovih sunarodnjaka autobusima prevezeno natrag u Atenu. Samo je pitanje vremena kada će i Javadu reći da mora nazad, u Afganistan. Nakon što je Srbija zatvorila granice za Afganistance, ni Makedonija ih ne pušta na svoj teritorij.

I u našoj zemlji vlada rat

"Odjednom se nitko više ne zanima za Afganistan. Nitko se ne brine o našoj djeci kad se razbole. Pozornost je usmjerena prije svega prema izbjeglicama iz Sirije. To nije fer, i mi smo ljudi. I u našoj zemlji vlada rat. Misliš da sam sastavio i platio 4.000 dolara tek tako. Misliš da bih to uradio da nisam bio u životnoj opasnosti", kaže uzrujano mladi Afganistanac.

I glasnogovornica UNHCR-a Stella Nanou ne može shvatiti da izbjeglice iz Afganistana ne mogu nastaviti put prema zapadnoj Europi. "Čini se da zemlje EU-a žele još samo izbjeglice, čija je prosječna kvota za dobivanje azila preko 75 posto. To je slučaj sa Sirijom, Eritrejom i Irakom. Ali Afganistanci i dalje imaju kvotu priznavanja azilanata od 70 posto i to je jako visoka brojka", kaže Nanou.

Tijekom intervjua vođenog u UN-ovom kontejneru u grčkom graničnom mjestu Idomeniju suradnici UNHCR-a stalno se obraćaju očajni ljudi. Jedan Palestinac iz Sirije je pita smije li sam izabrati svoju ciljnu zemlju. Ona učtivo odgovara da to nije moguće, ali da postoje određeni kriteriji koji bi mogli doći u obzir u slučaju da molba ipak dobije pozitivan odgovor - recimo u slučaju ako tražitelj azila govori neki od stranih jezika zemalja EU-a ili tamo ima rođake. "Pokušavamo objasniti ljudima kakve mogućnosti sve imaju, jer mnogi nemaju predodžbe o tomu kamo bi. Oni znaju samo do hoće u Europu", kaže suradnica UNHCR-a.

Ledeni vjetar i kiša u Idomeniju. Po izbjegličkom kampu širi se miris zapaljenih vatri i urina. Suradnici UNHCR-a su stalno angažirani. Dijele šatore i hranu, čiste sanitarne uređaje i vode novopridošle izbjeglice na razgovor i savjetovanje.

Kamp je zamišljen kao provizorni smještaj ali u njega stiže sve više ljudi. U velike šatore UN-a može stati 2.000 ljudi ali uz njih se podiže sve više malih šatora, tako da na susjednoj livadi nastaje još jedno naselje. Nakon zalaska sunca temperatura se spušta ispod nule i počinje puhati ledeni vjetar sa sjevera. Izbjeglice u Idomeniju moraju prebroditi noć.

Čekanje na skupinu broj 88

Safwat Estif iz Alepa ohrabruje sam sebe. "Ovdje sam konačno na sigurnom, umakao sam ratu u Siriji i ne želim se žaliti, bez obzira na sve probleme", kaže on u razgovoru za DW. Pa ipak se ovaj 26-godišnjak osjeća nesigurno, a ponekad se i naljuti. 700 dolara je platio da se morskim putem prebaci od Turske do Grčke. Posljednjih 25 km do Idomenija prešao je pješice. Sada ne može razumjeti zašto je upravo ovdje u Grčkoj došlo do zastoja. "Dobili smo brojeve i čekamo. Sada je na redu skupina 62. Moja skupina ima broj 88 i može dugo potrajati dok ne prijeđemo granicu", kaže ovaj mladić.

Ono što on možda ne zna: otkako je Austrija uvela dnevni limit za izbjeglice i otkako su zemlje Balkana također ograničile prihvat i tranzit izbjeglica, u Idomeniju se sve odvija jako sporo. Čak i ratne izbjeglice iz Sirije smiju samo u malim skupinama prelaziti granicu prema Makedoniji i to tek onda kada Srbija otvori granice za manju skupinu izbjeglica. To je neželjeni domino-efekt na balkanskoj ruti, koja vodi od Turske preko Grčke i Mađarske sve do sjevera Europe.

Safwat kaže da on može čekati. Samo se boji da jednoga dana i Grci ne zatvore svoje granice na sjeveru. Prije nekoliko dana je rečeno da Afganistanci više ne smiju dalje. "Tko kaže da prekosutra to isto neće biti rečeno i za Sirijce?", pita se mladić iz Alepa. Javad iz Afganistana ne gubi nadu. Njemačka je, kaže, dobra zemlja, zemlja u kojoj nema rata i on želi tamo ići. A što će raditi u Njemačkoj? "Živjeti u miru i studirati. I igrati nogomet s prijateljima."