Hrvatski se ponovno može učiti u Bonnu

70-ih i 80-ih godina tečajevi hrvatskoga, srpskoga, a i bosanskoga jezika bili su na njemačkim narodnim sveučilištima (Volkshochschule) paušalno nuđeni pod naslovom «srpsko-hrvatski». Predavanje tog predmeta je bila sasvim normalna i od učenika dobro prihvaćena svakodnevnica. Za vrijeme rata na području bivše Jugoslavije je zanimanje za pohađanje toga predmeta takoreći preko noći nestalo. Reakcija učilišta bila je znatno smanjenje ili ukidanje tečajeva. To se dogodilo i u Bonnu. Nakon dugih godina stanke jezični je tečaj sada opet stavljen na program. Predmet se danas zove «hrvatski, bosanski i srpski».

Polaznici početnog tečaja jezik uče iz poslovnih razloga, zbog zanimanja za jezik i zemlju svojih partnera, prijatelja ili roditelja, ili jednostavno zbog želje da se za vrijeme odmora u Hrvatskoj bolje snađu. Tečaj u bonnskoj Volkshochschule pohađa 15 polaznika: od studentice do penzionerke. 50-godišnja domaćica Angelika upisala je tečaj, jer želi naučiti srpski: «Ja sam upoznala obitelj iz Bosne i hoću naučiti srpsko-hrvatski. Sviđa mi se da se ovdje navode razlike između srpskoga i hrvatskoga jezika.»

Nastavnici upućuju na razlike u jezicima

Pitanje hoće li se na tečaju predavati bosanski, hrvatski ili srpski jezik riješeno je u Bonnu na sasvim pragmatičan način. Volkshochschule nudi polaznicima sva tri jezika, ali se na kraju predaje to što učenici žele. Kako to u praksi funkcionira, objašnjava učiteljica Sanja Schah-Habdija: «Na početku smo pitali sudionike koji jezik žele učiti. Najveći se dio odlučio upravo za hrvatski. Za one dvije-tri osobe koje se više zanimaju za srpski pronašli smo kompromis: za vrijeme tečaja ih dodatno upozoravamo na srpsku varijantu.»

Sanji Schah-Habdiji ne pada teško učenicima objasniti i jedno i drugo. 35-godišnja Hrvatica studirala je južnoslavenske jezike i tako upoznala razlike i sličnosti između njih. A u Bonnu još od 70-ih godina postoji iskustvo s predavanjem tih jezika. Wolfgang Schaaf, voditelj odjela za jezike bonnske Volkshochschule, se spominje: «Mi smo imali srpsko-hrvatski u programu od 1973. pa sve do 1991. Ali su onda u drugoj polovici 1991. zbog manjka zanimanja svi tečajevi srpsko-hrvatskoga nažalost bili ukinuti. Onda smo pauzirali sve do druge polovice 2004. Tada smo zbog velike potražnje ponudili novi tečaj za početnike – s velikim uspjehom: prijavilo se 15 polaznika.»

Porast zanimanja za tečajeve hrvatskoga

Dodaje da je pad zanimanja bila jasna reakcija na rat u bivšoj Jugoslaviji. Slično se reagiralo i na ostalim narodnim sveučilištima u Sjevernome Porajnju i Vestfaliji. No, od 2000. godine se primjećuje lagani povratak zanimanja. U međuvremenu broj tečajeva godišnje raste izmedu 10 i 30 posto. «Povećano zanimanje nije tipično samo za Sjeverno Porajnje i Vestfaliju», kaže Gerhard Reiz, statističar u Njemačkom institutu za obrazovanje odraslih: «Sličan razvoj se primjećuje na razini čitave Savezne Republike Njemačke. To se odnosi kako na prethodni pad zanimanja, tako i na trend porasta posljednjih godina.»

Odakle taj porast zanimanja, statistika ne kaže. Ona ne pravi ni razliku između jezika. Premda se u programima narodnih sveučilišta većinom odustalo od te prakse. Danas se nude sva tri jezika pod odgovarajućim nazivom. Znači, predmeti se danas zovu ili bosanski, ili hrvatski, ili srpski, ili jedno i drugo i trece, a neki još uvijek govore i o srpsko-hrvatskom.

A zašto je u Bonnu do povratka zanimanja za te jezike trebalo proći dugih 13 godina? Jedna polaznica tečaja o tome ima svoju teoriju: «Zbog toga što su se predrasude o ratu dugo zadržale. Ljudi su, naime, mislili da se u Hrvatskoj još uvijek ratuje. Još su me prošle godine u turističkoj agenciji pitali je li tamo sada uopće moguće putovati.»