Hrvatske olimpijske medalje - usprkos sustavu

Olimpijske igre u Tokiju pred samim su zatvaranjem, a Hrvatska je u ovom trenu plasirana na 25. mjesto svjetske ljestvice prema broju izborenih zlata, srebra i bronci. Čak i ako se poredak neznatno promijeni, već sad može se govoriti o novome velikom uspjehu. Mjereno samo po broju odličja, može se tome dodati zaključak o već stabilnoj berbi na četverogodišnjoj najvećoj svjetskoj sportskoj smotri.

Hrvatska je naime u krug visokoplasiranih zemalja dospjela  kroz posljednja tri olimpijska ciklusa. Dotad su se njezine sportske delegacije vraćale kući s jednim ili nijednim zlatom, a otad će to biti tri ili više. Tako su u Londonu 2012. bili ukupno 26. na svijetu, a 12. u Europi. Četiri godine kasnije vratili su se iz Brazila s rekordnim plasmanom od 10 medalja, od toga pet zlatnih, čime su zauzeli svjetsku 17. poziciju, dok su među europskim zemljama bili na 9. mjestu. Tri zlata osvojena su već i u Japanu, ali sama količina medalja ovdje definitivno nije jedino mjerilo uspjeha.

Visoka diferenciranost po sportovima

Među zemljama s manje od 10 milijuna stanovnika u pravilu se do tako velikog broja medalja dolazi kroz jedan sport u više disciplina ili kroz jednu obitelj sportova. Primjerice, Novi Zeland je od dosadašnjih sedam zlata u Tokiju osvojio u veslanju čak njih šest. Jamajka je sva četiri svoja dosad osvojena zlata izborila u raznim trkačkim disciplinama. Hrvatska se nasuprot tome odlikuje izuzetnom diferenciranošću uspjeha po različitim sportskim granama.

Promatra li se uzorak posljednjih triju Olimpijskih igara, vidi se – na svakima od njih, kao i pojedinačno – pravilna disperziranost u niz područja. Tu su dakle podjednako atletika i veslanje, gimnastika i jedrenje, streljaštvo i taekwondo, tenis i vaterpolo, rukomet i boks. Drugim riječima, zastupljeni su sportovi bazični, vodeni, borilački, pa oni s loptom, a ravnomjerno pojedinačni i u parovima, te ekipni. Riječ je nedvojbeno o zavidnoj statistici, ali ona ujedno obavezuje na malo pažljiviju i odgovorniju analizu.

Ono što prvo upada u oko svakome tko iole poznaje prilike u hrvatskom sportu općenito, jest nesrazmjer između tih uspjeha – ili onih nogometne reprezentacije mimo Olimpijskih igara – i organizacijskog te javnofinancijskog ulaganja u razvoj sporta. Pritom treba imati u vidu kompletan sportski sustav od legislative i institucionalnih uporišta, do školskog i rekreativnog i veteranskog sporta. Razvoj natjecateljskih resursa ipak je neodvojiv od konteksta javne sportske kulture i šire organizacijske potpore.

Čuđenje srebrnog olimpijca

Sociolog Ozren Biti, istraživač posebno u području sociologije sporta, mišljenja je da statistika zaista potvrđuje takve standardne narative o mjestu Hrvatske među sportski najtalentiranijim državama svijeta. No istodobno ona zanemaruje manje vidljive komponente uspjeha koje se kriju u određenim strukturnim činjenicama.

„Naime, razvitak hrvatskog sporta počiva posljednjih godina, uz manje, premda važne iznimke, na respektabilnim pojedinačnim ostvarenjima, preslabo vidljivom individualnom trudu i naporu, godinama rada i odricanja, borbi s bolestima i ozljedama, simbiotskim suradnjama sportaša i trenera, entuzijazmima lokalnih zajednica", kaže Biti.

Njegove riječi potvrđuje gimnastičar Tin Srbić koji je nakon osvajanja srebra na preči u Tokiju javno izrazio čuđenje time što Hrvatska sa svojim krajnje skromnim ulaganjima uopće može konkurirati razvijenim sustavima velikog broja drugih zemalja. Ozren Biti dodao je, što se tiče samih tumačenja uspjeha, da upravo takve male priče, a značajni doprinosi za neku buduću hrvatsku sportsku povijest, crpe snagu u svom dijapazonu te jedna iz druge, kad već ne mogu iz sustava. Kako bilo, po njegovu mišljenju, puno toga prethodi slikanju sa zastavom i porukama o sreći zbog doprinosa ujedinjenju naroda.

Hladne i trošne dvorane

„No potonje je u nekom smislu utvrđeno kao konačna, folklorna verifikacija uspjeha, vid zasluženog priznanja najšire javnosti. I nema ništa neobično u tome da poput književnih likova i autora koji bi rado iz manjih formi, ili s njima, prešli u veće, i sportaši ulažu posebne napore kad dođu u priliku ostvariti se, povrh međunarodnoga, na nacionalnom planu“, rekao nam je ovaj sociolog sa zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku.

Juraj Vrdoljak, kolumnist-komentator rubrike Telesport na portalu Telegram, s druge strane uspoređuje složenost pitanja o hrvatskim sportskim uspjesima s matematičkim Vennovim dijagramom koji uređuje odnose među skupovima. On stoga drži kako taj prikaz u klasičnim medijskim izračunima staje negdje između euforije oko dostignuća sportaša iz RH i priče o hladnim i trošnim dvoranama, te općenito uvjetima u kojima se hrvatske sportašice i sportaši pripremaju za postizanje takvih dostignuća.

„Činjenica da je omjer broja sportaša koje Hrvatska šalje na Igre - a na ovo izdanje smo ih poslali najmanje još od Barcelone 1992. - i uspjeha na neki način 'disproporcionalan', nezaobilazno gura priču u smjeru ezoterije, pogotovo iz pravca sportskih institucija kojima se tako lakše ophoditi s problemom manjka ulaganja i sustavnog razvoja sporta“, kritički naglašava Vrdoljak. Po njemu, priče o „sportskoj naciji" nisu ništa drugo doli skretanje fokusa, a najbliže nekakvome mjerljivom parametru iz tog smjera priče su o biološkoj predeterminiranosti Hrvata za sportske uspjehe, što samo po sebi smatra bizarnim.

Tranzicijski odmak od sistema

Funkciju poslovičnog „slona u sobi“ on efektivno prepoznaje u razgovoru o nekadašnjem Savezu organizacija fizičke kulture (SOFKA), kojeg i dalje mnogi stariji sportski djelatnici s rezultatom hvale i ističu kao temelj rada koji je polučio uspjehe u doba SFR Jugoslavije: „Ti su se uspjesi onda po inerciji prelili na ove u samostalnoj Hrvatskoj. No godinama smo polagano gubili sve one najjače SOFKA-ine postulate; od jasno uspostavljene vertikale lociranja djece talentirane za sport do njihovog postupnog uvođenja u sustav."

U fenomen s istim porijeklom zacijelo se mogu pribrojiti ostvareni veliki uspjesi Slovenije i Srbije u Tokiju. „A isto tako je i što se tiče pitanja organizacije samog sustava“, nastavlja ovaj sportski medijski analitičar, „tj. trenerske edukacije, jasne distribucije sredstava za financiranje sportaša ali i razvoj sportske infrastrukture, one u kojoj dobar dio naših sportaša i dalje trenira. Tranzicijski odmak od takvog sistemskog pristupa rada ostavio je sport u mjestu, a ni promjene Zakona o sportu, koje bi trebale bolje distribuirati sredstva namijenjena za sport, nisu zasad donijele osjetnije promjene."

Reducirani i populistički pristup

Štoviše, vrhunska dostignuća - pogotovo u individualnim sportovima – prema Vrdoljakovu mišljenju dodatno otkrivaju stihiju koja se bazira na neposrednoj reakciji. Kada sportaš iz, uvjetno rečeno, manjih sportova ostvari veliki rezultat, on dobije svoj dio publiciteta i potpora, ali taj sport u cjelini i dalje ostaje prepušten samom sebi: „Gotovo svaki osvajač medalje na ovim Olimpijskim igrama primjer je takvog reduciranog i populističkog pristupa razvoju sporta."

„Naprosto je lakše reći da valoriziramo dinaridno porijeklo, umjesto priznati da suvislog sustava razvoja stručne piramide nema. Tu je ona granica gdje ezoteriju mijenjaju opipljivi i mjerljivi problemi, a nju rijetko tko želi otvoreno prijeći“, zaključio je Juraj Vrdoljak. A to onda znači i neku vrstu sistemskog upozorenja ususret predstojećim Olimpijskim igrama i natjecanjima generalno. Ako i ubuduće tako veliki dio brige o sportu u Hrvatskoj bude prepušten obiteljskim projektima ili drugim individualnim naporima izvan sustava, teško da će prinosi ostati ovako visoki.