Goražde: medvjedi i lisice kao domaće životinje

Priča Vahida Poturka iz sela Dražmilo udaljenog dvadesetak kilometara od centra Goražda samo je jedna od brojnih koja svjedoči o masovnom egzodusu stanovništva i gašenju sela u gradovima na istoku Bosne i Hercegovine. Sa slabovidnom suprugom Fatimom i majkom Sevdom, staricom od 80 godina, jedini su stanovnici sela koji prkose odlasku i ne dozvoljavaju da se ugasi i posljednja žarulja u nekada brojnom selu na 1.200 metara nadmorske visine.

„Dražmilo je sedamdesetih godina imalo više od 40 cura za udaju, a danas, kako volim reći, nema ni 15 ovaca. Sve je odselilo odavde, starci pomrli i bojim se da nakon nas više nitko neće živjeti ovdje", prisjeća se sa sjetom nekadašnjih vremena Vahid Poturak.

Medvjed i lisica oko kuća kao domaće životinje

Obitelj Poturak preživljava sa 120 KM (60 eura) mjesečnih primanja koliko Sevda dobiva od Centra za socijalni rad kao naknadu za tuđu njegu i pomoć. Vahid se bavi stočarstvom i poljoprivredom. Kokoši više ne drži jer kaže da je lisica ovdje postala „domaća životinja".

„Dok su kuće bile pune ljudi, nisi mogao vidjeti divlju životinju, a sad kako nema nikog, one paradiraju normalno po selu. Nerijetko vidim medvjeda iznad kuće, lisica je tu redovno, a čak sam vidio i vuka. Čovjeku drago i kad njih vidi jer ovdje baš nema `živa roba`", kroz smijeh priča Vahid.

Sevda Poturak se u selo Dražmilo udala 1962. godine. Cijeli život je provela tu i kaže da se sjeća boljih vremena, plesova i druženja.

„Bilo mi je fino dok je bilo žena. Kada je većina pomrla ili otišla sve se promijenilo. Nema ti tko doći, nemaš s kim progovoriti. Da mi nije sina i snahe zaboravila bih pričati", kaže osamdesetogodišnja starica.

Novi dom u izumirućem selu

Da nije sve tako crno za jedinu obitelj u selu prošle godine pobrinuo se humanitarac iz Sarajeva koji nije želio otkrivati identitet već je donirao materijal, angažirao poduzetnike i sagradio im novi dom, pa su konačno oronulu kuću od ćerpiča (nepečene opeke) a  zamijenili novom.

„Da mi nije napravljena nova kuća ja danas vjerojatno ne bih bila živa. Koliko god ložiš u ćerpičaru nisi je mogao zagrijati, bila je puna vlage i prošle godine pod snijegom jedan dio kuće se urušio,” kaže Sevda.

I pored teškog života  Vahid Poturak ne namjerava odseliti iz Dražmila. Zdravlje ga dobro služi i nikada u šest desetljeća života nije posjetio doktora. Život na selu je borba i zbog toga sela izumiru.

„Bojim se da za 10 ili 20 godina ovdje nitko neće živjeti. Nemam djece koja bi mogla barem održavati imanje i kuću. Poslije nas sve će vjerojatno zarasti u šiblje, a Dražmilo će se samo u pričama spominjati kao mjesto u kojem se nekada živjelo", zaključuje Vahid.

Projekt "Bh. selo”

Goražde je jedna od devet općina u kojim će Unija za održivi povratak i integracije u BiH implementirati projekt "Bh. selo”. Projekt je pokrenut u cilju smanjenja broja odlazaka bosanskohercegovačkih građana, U Uniji vjeruju kako je u ruralni turizam budućnost BiH.

Predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH Mirhunisa Zukić je prilikom predstavljanja projekta početkom studenog rekla da je "turizam grana privrede koja je budućnost BiH”. Ona vjeruje da je ovo projekt budućnosti, jer se od prirode i prirodnih bogatstava zaista može živjeti u BiH.

"Ovaj projekt je zamišljen tako da sve ide po EU standardima, jer smo imali priliku da vidimo kako to rade u Srbiji i Hrvatskoj. Shvatili smo da se naši ljudi mogu baviti ruralnim turizmom", izjavila je Zukić.

Gornje Bratinje dijeli sudbinu sela Dražmilo

Nije Dražmilo jedino selo u okolini Goražda kojem prijeti nestanak. Donedavno je Hamed bio jedini stanovnik sela Gornje Bratinje. Supruga mu je umrla 2014, a sin jedinac otišao u Ameriku dvije godine ranije. Većinu radnog vijeka proveo je u Sarajevu, a radio je i izvan granica naše zemlje. Sav zarađeni novac ulagao je u kuću u rodnom selu i na kraju je tamo ostao živjeti sam.

„Nekada je Gornje Bratinje imalo petnaest kuća, a u svakoj kući su bila po tri – četiri člana, bilo je djece, učenika, a danas u selu nema nikog. Ja puno hodam i po okolnim selima, i ništa nije bolje jer i gdje ima poneko u nekoj kući to jsu uglavnom starci. Sigurno polovina kuća je sa samo jednim članom i to je neki starac ili starica koji ne mogu ni do praga doći. Najveći problem je što ovdje nema djece, područne škole su zatvorene. Ja volim reći da je ovdje proces iseljavanja završen. Možda iseljava po drugim selima i gradovima, ali ovdje nema ko iseliti", kaže Hamed Abaz koji se sada isključivo bavi poljoprivredom.

Hamed je nakon smrti supruge pet godina živio sam u kući i selu, zabrinut da ne zaboravi i pričati jer danima, kako kaže "nitko ne prođe kroz selo, a kamoli da svrati na kavu”. To ga nije demotiviralo da nastavi raditi i stvarati, da kuću pretvori u "vilu”, a imanje u pravi ranč na kojem drži krave, ovce, kokoši, pčele, a veliki je i poljoprivredni proizvođač.

Život na selu je lijep, za onoga tko želi raditi

Hamed nije optimističan kada je u pitanju budućnost sela Gornje Bratinje. „Ja dok sam živ i dok mogu,obrađivat ću zemlju, uzgajati stoku i jamčim da svatko tko samo četiri sata dnevno radi može solidno živjeti na selu. Problem je što ljudi ne žele raditi, misle da se u gradovima ili kad odu na zapad novac beru s grane. Ovdje ostavljaju prazne kuće, pusta imanja i odlaze. Što se mene tiče do kraja života ću biti ovdje. Što će biti poslije mene ne znam ali nisam optimističan”, zaključuje Hamed.

Tko želi, može zaraditi za život

Nije Hamed jedini primjer da se od vlastitog rada na selu može živjeti. Muharem Ramović iz sela Smolj, udaljenom 22 kilometara od Goražda, najveći je farmer u Bosansko – podrinjskom kantonu s više od 400 ovaca i 100 koza. Sa suprugom i sinom školarcem živi u selu, dok kćerka studira u Sarajevu.

„Nekada je u selo Smolj dolazio autobus u dvije smjene po djecu i vozio ih u područnu školu u Berič, a potom ih vraćao kućama. Tada je škola u Beriču imala i po 600 učenika. Ovo danas je katastrofa. Moj sin jedini odavde iz sela ide u Berič, a škola ukupno ima 30 đaka", kaže Ramović.

Pored  Ramovića u selu Smolj su tek još tri obitelji i svi žive od vlastitog rada.

„Život na selu je težak, puno radim jer samo odlučio da se ozbiljno bavim stočarstvom i poljoprivredom. Ja ću ostati živjeti na selu, a djeca neka izaberu svoj put”, zaključuje Ramović.

Prema popisu iz 2013. godine na području Goražda je živjelo više od 20.000 stanovnika. Od tog broja u ruralnim područjima je živjelo oko 3.000 stanovnika. Šest godina kasnije, iako nema točnih podataka, vidljivo je golim okom da ljudi iz sela masovno odlaze u nadi za boljim životom.

Prema službenim podacima Odjela za upravu MUP-a BPK Goražde samo za 11 mjeseci ove godine boravište u Goraždu je odjavilo 330 osoba no pretpostavlja se da je točan broj odjavljenih iz seoskih područja daleko veći.