311011 Nord Stream Politik

Stručnjak za Rusiju Aleksandar Rahr iz Centra Berthold Beitz u Berlinu, tvrdi: "To nije politički, već komercijalni projekt koji je snažno ispolitiziran." Stručnjak za energetska pitanja Josef Auer iz Frankfurta, pak, smatra da je projekt Sjeverni tok i jedno i drugo: "On je jednako koristan i za ekonomiju i za politiku."

Konstantin Simonov, šef ruskog Zavoda za nacionalnu energetsku sigurnost, uvjeren je da politiku i gospodarstvo nije moguće odvojiti, posebno ne kada se radi o energetskim pitanjima. Postoje, kaže on, doista projekti koji su gospodarski neisplativi, ali to nije slučaj sa Sjevernim tokom.

Strah od plinovoda

Izgradnja plinovoda Sjeverni tok u početku je bila oštro kritizirana. Mnogi su tvrdili da je u cijeloj priči previše političkih interesa. Kako je Sjeverni tok postavljen na dno Baltičkog mora, prigovaralo se da je to puno skuplja opcija nego preko kopna. Ušteda tranzitnih pristojbi će se, tvrdilo se, isplatiti tek nakon puno godina. Poseban problem s projektom su imale zemlje uz Baltičko more. Varšava je optuživala Rusiju i Njemačku da su se udružile protiv Poljske. Stockholm se pribojavao da bi se morska platforma predviđena za plinovod u blizini švedske granice mogla koristiti za špijunažu, pa čak i za vojne operacije. Njemački političari su pak strahovali da bi plinovod mogao toliko povećati njemačku ovisnost o ruskom plinu da bi Moskva mogla diktirati njegovu cijenu i tako vršiti pritisak na Berlin.

No, sada je sve to prošlost: sporna morska platforma nije izgrađena, a većina poljskih, njemačkih, skandinavskih i baltičkih skeptika je umirena. "Sjeverni tok je već odavno postao dio europske infrastrukture i danas je prihvaćen u Europi", naglašava povjerenik EU-a za energiju Günther Oettinger.

Kada ga je Europska unija 2006. godine proglasila projektom koji je od interesa za čitavu Europu, on je postao gospodarski atraktivan i za mnoge ulagače. Bruxelles je, osim toga, dozvolio da se plin kroz Sjeverni tok provodi po višoj cijeni nego kod većine drugih plinovoda u EU-u što je pak Gazpromu omogućilo da proširi krug dioničara i na druge europske zemlje.

Zaobišli Ukrajinu i Bjelorusiju

Sjeverni tok koji je danas (8.11.) službeno krenuo u pogon otvara nove mogućnosti za isporuku ruskog plina u EU. Prije je državni ruski energetski koncern Gazprom distribuirao plin isključivo preko kopna - kroz Ukrajinu i Bjelorusiju. Sjeverni tok zaobilazi sve dosadašnje tranzitne zemlje i Rusiju direktno povezuje s Njemačkom.

Kompletni plinovod od ruskog Viborga do njemačkog Lubmina, koji će se, prema planovima, sastojati od dva ogranka, dug je 1.224 kilometra. Godišnje kroz njega može proći 55 milijardi kubičnih metara plina. Usporedbe radi - u 2010. godini je Gazprom isporučio Njemačkoj upravo 55 milijardi kubičnih metara plina.

Postavljanje prvog ogranka Sjevernog toga je već završeno. Drugi dio se još gradi i trebao bi biti gotov 2012. Prema navodima dioničkog društva Sjeverni tok, troškovi gradnje iznose oko 7,4 milijarde eura. To je dvostruko više nego što se prvotno računalo.

U interesu Europske unije

Planovi za izgradnju plinovoda koji će Rusiju direktno povezivati s Njemačkom nastali su kasnih 90-ih godina prošlog stoljeća, a inicirao ih je Gazprom. 2000. godine je EU došao do zaključka da je izgradnja ovakvog plinovoda u interesu Europske unije. U njegov prilog idu dva argumenta: prvo, on garantira Europi dodatne količine plina koje su joj potrebne s obzirom na rastuću potražnju, a kao drugo, zahvaljujući njemu se zaobilaze tranzitne zemlje Ukrajina i Bjelorusija.

Pet godina kasnije, uz političku potporu Moskve i Berlina, projekt je poprimio jasne konture. 2005. godine je tadašnji predsjednik Vladimir Putin došao u Berlin kako bi s tadašnjim njemačkim kancelarom Gerhardom Schröderom nazočio potpisivanju sporazuma o gradnji plinovoda kroz Baltičko more.

Konzorcij koji upravlja Sjevernim tokom je istoimena tvrtka sa sjedištem u švicarskom Zugu. Ona je joint venture ruskog Gazproma (51 posto), te njemačkih tvrtki BASF i E.On Ruhrgas (svaka ima po 15,5 posto), a sudjeluju s po 9 posto i nizozemski Gasunie i francuski GdF Suez.

Plin koji će prolaziti Sjevernim tokom trebao bi uglavnom dolaziti s plinskih polja iz autonomne oblasti Jamal-Nenzen u zapadnom Sibiru.

Autori: A. Gurkov/ V. Yurin/ D. Dragojević

Odg. urednik: Anto Janković