Deset godina nakon nemira u Francuskoj

Fotografije njihovih nasmijanih lica ponovno su u novinama ovih dana, a njihova imena ispisana su i po zidovima. "Zyed i Buona... nećemo vas zaboraviti", stoji na jednom plakatu.

Točno prije deset godina, u radničkoj četvrti u predgrađu Pariza izbilo je nasilje nakon što su sedamnaestogodišnji Zyed Benna i petnaestogodišnji Bouna Traore poginuli u trafostanici u koju su se sakrili od policije. Nemiri su se proširili po cijeloj zemlji, kao rezultat nakupljenoga gnjeva zbog ekonomske i društvene nepravde u predgrađima.

Clichy-sous-Bois postao je simbol urbanog propadanja i poteškoća u integraciji brojnih imigranata različitog etničkog podrijetla.

Grad danas izgleda potpuno drugačije. Olupina zapaljenih vozila i ruševina zgrada odavno nema. Bager kopa zemlju za novu liniju podzemne željeznice. Moderne stambene zgrade potiskuju stare stambene blokove išarane grafitima. Marokanski umirovljenik Yahya Jaiel, koji kupuje na tržnici u Clichy-sous-Boisu, smatra da su se stvari promijenile "sto posto".

"Stvari su sada dobre", kaže Jaiel, gurajući svoja kolica s maslinama, mentom i arapskom odjećom. "Mladi ljudi sad idu u školu , nema više problema."

Ovdje i u drugim predgrađima država puno ulaže u infrastrukturu. Rezultati su različiti, što je nedavno osjetio i francuski predsjednik Francois Hollande kad je prilikom posjeta obližnjem predgrađu primljen s glasnim negodovanjem.

"Nema izgubljenih predgrađa u Republici Francuskoj", kaže Hollande, u objavi o otvaranju nove agencije za ekonomski razvoj čiji će cilj biti pomoć nerazvijenim mjestima poput Clichy-sous-Bois. "Nema 'marginalizirane Francuske' koja je pored 'bolje Francuske' kada su gradovi u pitanju. Postoji samo jedna Francuska, gdje jednakost mora biti zajamčena."

Obećanja, obećanja

Mnogi ne vjeruju u ove riječi. Usprkos naporima da privuku poduzeća u ovu četvrt, stopa nezaposlenosti u Clichy-sous-Boisu dvostruko je veća od državnog prosjeka. "Vlada nije ništa učinila", kaže Mohammed Chachoua, prodavač maslina na tržnici. "Oni samo obećavaju."

Osamnaestogodišnji srednjoškolac Mehdi Hassani zapravo želi postati električar. Ali, misli da će to biti teško. "Još imamo posljedica od nereda iz 2005. godine. Još nas smatraju delinkventima i narkomanima", kaže on. "Naročito ako ste Arapin, crnac ili Turčin, onda je zaista teško naći posao."

Pierre Mouget vodi agenciju Mission Locale koja pomaže mladima da nađu mjesto za naukovanje ili posao. On zna koji problemi muče ova predgrađa. Jedan od njih je loša prometna povezanost zbog koje poduzeća i izbjegavaju ovu četvrt. Clichy-sous-Bois i druga nemirna francuska predgrađa vratili su se u žarište zanimanja javnosti nakon terorističkog napada u Parizu u siječnju. Sva trojica napadača bili su migranti koji su odrasli u radničkim naseljima oko glavnoga grada.

U pojedinim srednjim školama đaci su odbili minutom šutnje odati počast žrtvama siječanjskog napada, što se činilo u cijeloj zemlji. Egzodus stotina mladih Francuza koji su se priključili "džihadu" na Bliskom istoku pokazuje da brojni Francuzi stranog podrijetla još nisu pronašli svoj identitet. A sve je rašireniji i strah da bi predgrađa mogla postati gnijezda vjerskog ekstremizma.

Investiranje u obnovu predgrađa

U ožujku je francuska vlada pokrenula akcijski plan za predgrađa koji bi trebao jačati integraciju kroz izgradnju socijalnih stanova i nove mjere protiv diskriminacije. Ali, kritičari poput Mehdija Bigadernea, pomoćnika načelnika Clichy-sous-Boisa smatraju da je to nedovoljno. "Pravo pitanje je: Kako smo dospjeli u ovu situaciju", kaže on. "Mladi ljudi koji su počinili stravična, barbarska djela nisu došli iz Iraka, Alžira ili Maroka. Oni su proizvod Francuske. Republika Francuska je stvorila te teroriste."

Bigarderne je pomogao osnivanje skupine građana za samopomoć ACLEFEU. On predbacuje francuskim vladama - kako desnim tako i lijevim - da su se usredotočile na kozmetičko dotjerivanje urbanih naselja dok se stvarnim "ljudskim problemima" uopće ne bave.

"Nažalost, tek je napad na Charlie Hebdo nekima pomogao da shvate koliko je važno raditi na pitanjima socijalizacije i pripadnosti francuskom društvu s mladima, a ACLEFEU je to govorio još od 2005", navodi on. "Ako mladi čovjek cijeli život sluša da je nitko i ništa i da je beskoristan, a onda jednog dana susretne nekoga tko mu kaže da će doći u raj, onda je razumljivo da će ga to privući."

Fotografija Zyeda i Boune nalazi se u ACLEFEU-ovim uredima. Njih dvojicu policija je jurila dok su se vraćali kući s nogometne utakmice.

Francuski sud je u svibnju oslobodio dvojicu policajaca koji su bili osumnjičeni da nisu pomogli dječacima kada su oni pobjegli u trafostanicu. Njihove obitelji i sugrađani ogorčeni su zbog ove presude. "Svake godine dolazimo i polažemo cvijeće ispred škole koju su pohađali", kaže gradski vijećnik Faycal Bouricha. "Nitko to nije zaboravio."