„Europski standard“, ali bez zakona

Dejan Zejnula pozvao je Hitnu pomoć u Beogradu 19. travnja prošle godine jer se njegova supruga, Merita Bekirovski, koja je ranije imala emboliju pluća, osjećala vrlo loše. „Naveo sam simptome koji spadaju u hitne, a oni su me uputili na Dom zdravlja. Pozvao sam ih, oni su me vratili na Hitnu pomoć. Izgubili smo sat vremena. Prevezli su je nakon drugog poziva u Urgentni centar. Preminula je na reanimaciji“, ispričao je Zejnula za DW.

Nakon godinu dana borbe i nakon preporuke Zaštitnika građana, dobio je od Ministarstva zdravlja tonske zapise svojih razgovora s liječnicom Hitne pomoći. Zbog sumnje da nisu savjesno radili svoj posao, Zejnula je podnio krivične prijave protiv svih doktora koji su sudjelovali u zbrinjavanju njegove supruge. Osim toga, utemeljio je i pokret „Pravo na život – Meri“, čiji je jedan od ciljeva usvajanje zakona o Hitnoj pomoći u Srbiji.

Europski standardi?

„Beograd nakon 60 godina dobiva Hitnu pomoć po europskim standardima" – to je naslov teksta iz 2019. godine objavljenog na službenom portalu grada Beograda. Tekst je objavljen povodom posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Zavodu za hitnu pomoć u Beogradu. „Europski standard“ odnosio se na činjenicu da je tada u tijeku bila rekonstrukcija zgrade u okviru kompleksa Gradskog zavoda za hitnu medicinsku pomoć.

Četiri godine prije nego što je objavljen taj tekst, radna skupina Hitne medicinske pomoći Liječničke komore Srbije (HMP LKS), u svom izvještaju ukazala je na brojne probleme HMP-a u Srbiji. Kao jedan od ključnih, navela je nepostojanje Zakona o hitnoj pomoći ili Pravilnika o radu u toj ustanovi. Zato je predložila da se donese zakon koji bi bio usklađen „sa suvremenim europskim zakonima".

Situacija u Beogradu

Dejan Sredojević, predsjednik Sindikata medicinskih sestara i tehničara Srbije, 32 godine radi kao medicinski tehničar u Hitnoj pomoći Beograd i za DW govori što su danas ključni problemi u toj ustanovi:

„Hitna pomoć u Beogradu ima samo 21 ekipu na terenu, od toga jednu dječju. Dakle, jednu ekipu na 100.000 stanovnika. U call-centru radi oko deset liječnika i šest medicinskih sestara-tehničara. Telefoni non-stop zvone, doktori rade trijažu, jer se ne može primiti svaki poziv, jednostavno nema toliko ekipa. Sve to je posljedica toga što Srbija nema zakon o Hitnoj pomoći“, tvrdi Sredojević.

Liječnik zviždač iz Niša

U Nišu je prošle godine preminuo čovjek star 46 godina, nakon što je gotovo sat vremena čekao Hitnu pomoć. O tome je progovorio doktor Miodrag Branković, on je bio u ekipi koja je sa zakašnjenjem poslana kod tog pacijenta. Nakon toga je dobio upozorenje pred otkaz, što je preinačeno u smanjenje plaće, a nedavno mu je izrečena i disciplinska mjera. „Podnio sam prijavu za mobbing, jer sam od strane rukovodstva Zavoda u posljednje dvije godine dobio šest disciplinskih prijava."

Branković navodi da Hitna pomoć u Nišu do siječnja ove godine nije imala dovoljno terenskih izvršitelja, a da je medicinska oprema u toj ustanovi zastarjela i uglavnom neispravna. „Većina defibrilatora je iz 2008. godine, premda ima i starijih, s polomljenim ručkama“, kaže niški liječnik i dodaje da Hitna pomoć u tom gradu nema dovoljno sanitetskih vozila i da ne postoji protokol za prijem poziva na broju 194. Zbog toga se obraćao i nadležnim inspekcijama Nišavskog okruga i Ministarstvu zdravlja. „Nikakvog pozitivnog odgovora s njihove strane", kaže on za DW.

Odgovor Ministarstva zdravlja

DW je Ministarstvu zdravlja uputio upit o navodima zaposlenih u Hitnoj pomoći u Nišu i Beogradu. Upitali smo i je li od 2015. godine učinjeno nešto u cilju donošenja zakona o Hitnoj pomoći.

Ministarstvo, međutim, uopće nije odgovorilo na naša pitanja u vezi sa zakonom, ali je oštro demantiralo da službe hitne pomoći u Srbiji ne funkcioniraju dobro. Kao argumente navode ove podatke: od 2014. nabavljeno je više od 600 „najmodernijih sanitetskih vozila“, a uskoro će biti osigurano još 254, tvrdi se.

Zavod za HMP u Nišu nabavio je „najsuvremeniju opremu“, a Hitna pomoć u Beogradu je od 2014. do 2020. godišnje u prosjeku imala 90.545 intervencija, tvrdi se. „To je 90.545 života naših građana, kojima je dolazak Hitne pomoći možda spasio život", navode iz Ministarstva. Dodaju i da u Nišu postoji Protokol za prijem poziva i intervencije na terenu, i da je vrijeme dolaska Hitne pomoći po prvom stupnju hitnosti u tom gradu – između tri i pet minuta.

„Sve su to činjenice koje su lako provjerljive i koje vide građani Srbije svakoga dana. Činjenice koje ne vide samo oni koji ne žele vidjeti napredak i razvoj Srbije, i njezinog zdravstvenog sustava, sustava koji i u vrijeme koronavirusa opstaje i funkcionira bolje nego sustavi najrazvijenijih država Europe i svijeta”, istaklo je za DW Ministarstvo zdravlja.

U čemu je onda problem?

Marina Mijatović, odvjetnica specijalizirana za medicinsko pravo, naglašava da je najveći nedostatak sustava Hitne pomoći u Srbiji nepostojanje procedura kojima se određuje odgovornost onih koji pružaju hitnu medicinsku uslugu. I ona ukazuje na lošu organizaciju hitne pomoći i na nedostatak opreme. „Zbog manjkavosti u bazi podataka, sustav hitne medicinske pomoći nije prilagođen potrebama pacijenata i, konačno, ne postoji sustav kontrole i odgovornosti pružatelja usluga", kaže ona za DW.

Mijatović objašnjava da bi, prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, ministar zdravlja trebao podzakonskim aktom detaljnije urediti funkcioniranje hitne pomoći. „Brojna pitanja o radu hitne medicinske pomoći rasuta su po raznim zakonima i podzakonskim aktima, i zbog toga bi trebao postojati jedinstven pravni akt koji bi regulirao to područje – dakle organizaciju, usluge koje se pružaju, obveze pružatelja hitne medicinske usluge, prava pacijenata i drugo."

Mijatović podsjeća da je Ministarstvo zdravlja 2019. godine počelo s izradom Plana optimiranja mreže ustanova zdravstvene zaštite („Masterplan zdravstva”), koji podrazumijeva i reformu teritorijalne organizacije hitne pomoći. „Međutim, samo reforma teritorijalne organizacije ne može unaprijediti hitnu medicinsku uslugu ako se ne otklone nedostaci u postupanju s pacijentima, obveznoj opremi, kapacitetima, obvezama i odgovornosti pružatelja usluga te pravima pacijenata. Sve su to točke koje bi jedan propis morao sadržavati i biti usklađen s normama iz zdravstvene zaštite, zdravstvenog osiguranja i prava pacijenata."

Premda ni sve zemlje-članice EU nemaju Zakon o hitnoj pomoći, one ipak „imaju jasne i precizne norme koje se poštuju i čija primjena je pod stalnim nadzorom, jer je pružanje hitne medicinske pomoći uvijek izravno vezano za pravo na život i pravo na dostupnost zdravstvene zaštite", naglašava Marina Mijatović za DW.

A poštivanje takvih normi trebalo bi i u Srbiji konačno osigurati redovito procesuiranje odgovornih za slučajeve kao što je smrt Merite Bekirovski ili 46-godišnjaka iz Niša.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu