Europske prijestolnice kulture 2025.: Chemnitz i Nova Gorica
2. siječnja 2025Spomenik Karlu Marxu je jedna od najvećih portretnih bisti na svijetu po kojoj je istočnonjemački grad Chemnitz od 1971. prepoznatljiv. Ruski kipar Lev Kerbel je o svom djelu, teškom 40 tona, postavljenom u središtu grada, tada rekao: „Karlu Marxu nisu potrebne ni noge ni ruke, njegova glava kaže sve." Građani Chemnitza su od tada mjesto na koje je postavljena bista zvali „Kod Marxove glave".
Međutim, kakve veze ima Karl Marx s Chemnitzom? Direktno ne baš puno. Rođen je u Trieru i umro u Londonu. Dakle, daleko na zapadu. Za života nikada nije bio u ovom gradu. Ali za istočnonjemački komunistički režim to nije bilo važno kada je donio odluku o preimenovanju Chemnitza u Karl-Marx-Stadt. Tadašnji istočnonjemački premijer Otto Grotewohl obrazložio je ovaj korak jakom radničkom tradicijom u tom kraju. U očima režima to je bio socijalistički uzoran grad.
I zaista, Chemnitz je puno prije osnivanja istočnonjemačke komunističke države bio jedan od vodećih industrijskih radničkih gradova. Još u 18. i 19. stoljeću u gradu se razvila jaka tekstilna, strojarska, željeznička i automobilska industrija. Rudnici u obližnjim Rudnim gorama (Erzgebirge) stvorili su jaku industrijsku bazu. Nije slučajno da su Chemnitz nazvali „saski Manchester“.
Poslije sloma komunističkih režima na europskom istoku, grad nije doživio samo strukturne promjene, već i preimenovanje. Na referendumu se 76 posto građana izjasnilo za vraćanje starog imena Chemnitz. Ono potiče od lužičkosrpske riječi za rijeku koja protječe kroz grad – Kamjenica.
Za razliku od Dresdena, Leipziga i Istočnog Berlina, Chemnitz poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke nije stekao veću popularnost. Godine 2018. mediji su mu posvetili pozornost jer je u gradu ubijen jedan njemački državljanin kubanskog podrijetla. U gradu su izbile antirasističke demonstracije, ali su organizirani i skupovi pokreta Pegida koji je bio protiv stranaca u Njemačkoj.
Grad je doživio brojne povijesne lomove i počinjao je iznova, pa ga upravo to čini zanimljivim.
"C the Unseen" – vidjeti nevidljivi Chemnitz
Godine 2025. Chemnitz u istočnonjemačkoj pokrajini Saskoj, nadomak granice sa Češkom, zajedno s okolnim mjestima, Rudnim gorjem i oblasti Zwickau, nosi titulu Europske prijestolnice kulture. „C the Unseen“ – to je moto organizatora, prema kojem treba učiniti vidljivim do sada nevidljivo i zanemareno. Program ima nekoliko težišta među kojima su „Istočnoeuropski mentalitet”, „Susjedstvo, poštovanje, tolerancija” i “Demokracija, participacija, društvena kohezija”.
Jedan od glavnih projekata je nazvan "3000 garaža”. Za vrijeme DDR-a u gradu su na sve strane građene garaže. One nisu služile samo kao mjesta za parkiranje automobila već i mjesta susreta i privatnosti. Priče pojedinih vlasnika garažnih mjesta s fotografijama na izložbi pripovijedaju o životu tih ljudi u nekadašnjem Gradu Karla Marxa i o prijelomnim promjenama poslije 1989.
Nova Gorica, Gorizia – mali grad između navodnih fašista i tobožnjih komunista
Novina u dugoj tradiciji Europskih prijestolnica kulture je da dva mjesta zajedno nose tu titulu, ali ipak svako za sebe. Iza toga se krije priča o Novoj Gorici u Sloveniji i Goriziji u Italiji.
Mjesto je osnovano oko tisućite godine kao sjedište grofova od Görza koji su bili jedna od najvažnijih plemićkih obitelji na južnoj strani Alpa. Kasnije su gospodari bili Habsburgovci, a tada se grad zvao Görz. To je bio živ kozmopolitski grad, na ulicama se govorilo slovenskim, talijanskim i njemačkim jezikom. Poslije Prvog svjetskog rata i raspada Habsburške monarhije Görz je pripao Italiji i nazvan je Gorizia. Slovensko stanovništvo je asimilirano, a kulturna raznolikost je bila prošlost.
Poslije Drugog svjetskog rata stanje je opet promijenjeno. Najveći dio grada je ostao na talijanskoj strani, ali se Josip Broz Tito nije htio odreći tog mjesta, pa je na obližnjim livadama na jugoslavenskoj strani dao podići Novu Goricu. To je planski razvijan grad, moderan i funkcionalan.
Time je cementirana granica između dva grada, obitelji su razdvojene, nepovjerenje je poraslo na obje strane. Hladni rat između Istoka i Zapada i mali grad između navodnih fašista i tobožnjih komunista. I poslije pada Željezne zavjese granica je postojala još 16 godina. Slovenija je 2004. postala članica Europske unije, a 2007. je pristupila Šengenskom sporazumu. Tek tada su oba mjesta mogla surađivati na suočavanju s prošlošću. Sada ovaj podijeljeni europski grad može ponijeti naziv Europske prijestolnice kulture.
„Bezgranično“ između Istoka i Zapada
Granica više nije tu, ali arhitektura govori o povijesti. Talijanski stari grad i fasade sa štukaturom na jednoj strani. A na drugoj betonske građevine iz socijalizma. Lijepa priroda je ravnodušna prema nekadašnjim podjelama. Ona je na obje strane jedinstvena. Posjetitelje privlače tirkizna rijeka Soča, Vipavska dolina i Solkanski most kao najveći željeznički kameni most na svijetu.
Moto „Borderless", koji sugerira uklanjanje granica, i simbolično je ponovno ujedinjenje grada. Nova Gorica i Gorizia se zajedno predstavljaju kao „Europska prijestolnica kulture 2025. bez granica”.
Otkriti Europu
Naredna godina bit će posvećena gradovima koji su preživjeli i nadišli brojne povijesne lomove. Jedinstveni su, inovativni, raznoliki, i vrijedni posjeta. Upravo to je cilj programa koji imenuje Europske prijestolnice kulture – potaknuti europsku raznolikost i osjećaj zajedničkog naslijeđa europskih kultura i europske pripadnosti.
Program je 1985. inicirala tadašnja grčka ministrica kulture Melina Mercouri. Chemnitz je četvrti njemački grad koji je dobio tu titulu. Svečano otvaranje je planirano 18. siječnja. Godišnji program je predstavljen u listopadu i ima 400 stranica, sa 150 projekata i 1.000 događanja. U Novoj Gorici/Goriziji otvaranje je planirano za 8. veljače. Program će početi šarolikom povorkom koja će krenuti od željezničkog kolodvora u Goriziji prema kolodvoru u Novoj Gorici.