"Escobar je stvarnost, a ne Hollywood"

"Nemojte biti glupi turisti", rekla nam je Angelica koja vodi turističke obilaske već prvog dana u Kolumbiji. "Jednom mi je grupa turista sva oduševljena pričala o tome kako ih je Pablov blizak suradnik proveo kroz Medellin pričajući im priče iz prve ruke. Rekla sam im – super, vodio vas je plaćeni ubojica. Escobarovo doba nije bio Hollywood, već realan život u kojem su mnogi stradali", priča Angelica.

Pablo Escobar je bio šef slavnog Medelinskog kartela koji je kontrolirao osamdeset posto svjetske trgovine kokainom. Od krijumčarenja kokaina napravio je industriju i zaradio toliko da ga je magazin Forbes svrstavao među najbogatije ljude na svijetu. Bio je i član kolumbijskog Kongresa i pomagao siromašnima, ali ga Kolumbijci najviše pamte po ekstremnom nasilju u kojem je stradalo više tisuća ljudi, među kojima i policajci, suci, političari, a ponajviše civili. "To je bilo vrijeme kad ste mogli stradati samo ako nekoga krivo pogledate na ulici", pričaju nam lokalci.

Dvadeset godina nakon njegove smrti, Kolumbijci o tom periodu govore malo i suzdržano, a bilo da Escobara gledaju kao heroja ili kao kriminalca, jedinstveni su u jednom stavu: "Ne vjerujte svemu što vidite u 'Narcosima'."

Transformacija grada

Upravo je ta Netflixova serija u Kolumbiju počela privlačiti sve veći broj turista. U Medellinu su, kažu, turiste uglavnom dočekali nespremni i u nevjerici, jer je do prije nekoliko godina grad slovio za jedan od najopasnijih na svijetu. Oni koji su još prije desetak godina uveli takozvane "Pablo-ture", međutim, zadovoljno trljaju ruke od turista koje vodaju tragovima nekadašnjeg šefa kartela – od kuće na čijem je krovu ubijen, preko njegovog groba, do nekadašnjeg luksuznog zatvora koji je sam sebi izgradio.

Da ne upadnemo u zamku na koju su nas upozorili prvog dana, pitamo vodiča kroz Medellin da nam preporuči koja je od brojnih "Pablo-tura" pouzdana. Bez odgovora. Umjesto toga, vode nas u četvrt Moravia da nam pokažu kako taj grad više nije Escobarov.

Moravia je izgrađena oko brda od smeća s kojeg su siromašni osamdesetih godina prošlog stoljeća uzimali materijal i od njega si doslovno sklapali kuće. One koje je država zapostavila, od Pabla su dobili kanalizaciju, nogometni teren i kuće. Za to su zahvalni i danas, ali ne zaboravljaju nasilje koje je vladalo u medelinskim općinama.

Zato radije govore o gradonačelniku koji je došao dvijetisućitih, a zahvaljujući kojemu su one danas povezane metroom i žičarama, a vožnju iznad njih ili čak obilazak murala u njima lokalci prodaju kao turističke atrakcije. Od brda smeća napravljeno je zeleno brdo na čijem vrhu se nalazi staklenik u kojemu žene uzgajaju cvijeće i prodajući ga zarađuju za život. "A sve je to uspjela zajednica sama, jer im je bilo dosta nasilja", naglašava naša domaćica iz Medellina još jednom.

Umjesto zatvora – samostan

Da bismo izbjegli krivotvorenu povijest, odlučujemo druga simbolična mjesta u Medellinu obići sami. Tragovi Pablovih vremena, međutim, uklonjeni su i s drugih lokacija koje prodaju turistički vodiči. Tako je vozač Ubera nekoliko puta zastao pitati prolaznike gdje se nalazi La Catedral, čuveni zatvor koji si je narko-boss sam izgradio kad se odlučio predati. Niti to znaju prolaznici niti za njega postoje putokazi.

Vjerujući navigaciji, penjali smo se sat vremena u brda iznad Medellina, ali tamo gdje je nekada bila luksuzna vila, danas je – samostan. Benediktinski redovnici izgradili su kapelu, stanove, biblioteku, a zidine ukrasili mozaicima različitih motiva. Od uspomena na zatvor zadržali su samo jednu prostoriju u kojoj ruševine simboliziraju prošla vremena.

Iznad ruševina nekada je bila reprodukcija čuvene Pablove fotografije iza rešetaka s ruskom kapom na glavi i natpisom: "Onaj tko ne poznaje povijest, osuđen je na njezino ponavljanje." Ali redovnici su izgleda ipak izabrali da je se ne sjećaju. Na pitanje gdje je fotografija danas, kažu: "I to je skinuto. To su sve simboli zla i nećemo to ovdje."

Alternativna povijest

Dok mještani Medellina šute, u Muzeju Pabla Escobara glasno pričaju – ali svoju verziju povijesti.

S idejom da je u pitanju nacionalni muzej, uputili smo se prema nekadašnjoj Pablovoj kući. Iako ni taj put nije bio označen, nije bilo razloga za sumnju, jer već smo bili naučili da Medellin nije turistički grad i da se valja osloniti na Google-karte.

"Buenas tardes, bienvenidos", dočekala nas je ljubazna cura na ulazu, a prodavač u improviziranom uredu za prodaju karata dodao još jedno oduševljeno "O Belgrado!" i kratku priču o boravku u uglednom beogradskom hotelu. Slučajno ili namjerno, ljubazna domaćica na ulazu pomiješala je englesko "nineteen" (19) i "ninety" (90), pa su nam karte htjeli naplatiti pet puta skuplje. Tek onda je priznala da ne govori engleski baš najbolje, pa ju je zamijenio drugi vodič – dečko po imenu Blacky.

Ispred kuće nekadašnja Pablova vozila, na zidovima njegove divovske fotografije i tragovi metaka. Blacky odmah počinje romantičnu priču o Pablu i njegovom bratu Robertu, njihovim dogodovštinama i kongenijalnosti, posebno stavljajući naglasak na Robertovo inženjersko zvanje.

Tek vodeći nas kroz hodnike i sobe, pokazujući obiteljsko stablo, Pablove dresove i poklone, trpezariju u kojoj je proslavio posljednji rođendan, njegovu dnevnu sobu i izlaz za bijeg, Blacky ispriča da u toj kući Roberto i dalje živi, a da je prodavač karata u stvari njegov sin, odnosno Pablov nećak.

Roberto je obiteljsku kuću pretvorio u muzej u čast obitelji Escobar kako bi ispričao "pravu priču" o njima. Prema toj priči, Pablo i nije ubijen, već je sam sebi pucao u glavu, a Roberto je toliko genijalan da je projektirao i prvu podmornicu. Pun entuzijazma, prepričavao je Blacky anegdote i stalno zapitkivao: "Je li mi vjerujete?"

Morbidna znatiželja

I to stvarno nije za povjerovati – ni njegova priča kao ni činjenica da tu iznad Medellina u kojemu je većina stanovnika izgubila nekoga člana obitelji zbog najvećeg narkobossa i dalje živi obitelji Escobar i priča o svojoj slavnoj povijesti. Svuda oko njih lokalci šute tražeći zajednički narativ o vremenu prema kojemu još uvijek nemaju dovoljni vremenski odmak, a kojim turisti nezadrživo hrane svoju morbidnu znatiželju i Netflixom usađenu empatiju prema ovom antijunaku.

"Nemojte biti glupi turisti", rekla je Angelica prvog dana u Kolumbiji. U tom pokušaju, stigosmo i mi ravno medvjedu na rupu, a odosmo s magarećim ušima, jer je unatoč svim naporima Kolumbijaca da u turistima probude nepovjerenje prema velikom platnu, pijetet poklekao pred znatiželjom.

I prije nego što se od ovog post-moraliziranja zagrcne nepovjerljivi čitatelj, neka ostavi malo prostora za još jedan upitnik – kako bi on reagirao da ga usred Beograda zaustavi turist i pita kako će doći do Arkanove kuće?