Energija – top tema globalnog svijeta

Rusija je primjerice zauzela vodeću ulogu u globaliziranom svijetu zahvaljujući svojim zalihama nafte i zemnog plina. I to unatoč velikih problema s infrastrukturom i demokratskim deficitima. Energije je sve manje, ona je sve skuplja, jer svjetsko gospodarstvo raste a s njime i potražnja za energentima. Vodeći potrošači, poput Njemačke i Europske unije nalaze se stoga u ne baš sretnoj poziciji «strukturnog ovisnika» o dobavljačima energije.

Bivša velesila? Energetski gigant!

Politički i vojno je Rusija odavno izgubila status velesile. Kao proizvođač nafte i isporučitelj plina ta je zemlja i dalje gigant. Preko trećine «crnog zlata» koje se potroši u Njemačkoj ruskog je podrijetla. Nema sumnje, radi se o ovisničkom položaju Savezne republike od ruskog tržišta energenata. Koliko su Europljani ovisni o nafti i zemnom plinu iz drugih krajeva svijeta dovoljno je pogledati na Europsku uniju: 82% nafte i 57% plina uvozi se, često iz samo jedne jedine zemlje. Uglavnom Rusije. Ovisnost Unije, smatraju stručnjaci, u idućim će godinama stalno rasti. A do čega to može dovesti vidjeli smo prije nekoliko dana kada je Bjelorusije blokirala tranzit ruske nafte prema Srednjoj Europi.

Putinova demonstracija moći

Ruski predsjednik Vladimir Putin svjestan je svoje nove moći. Na prvom susretu skupine G8 pod ruskim predsjedanjem u srpnju 2006. u Sankt Peterburgu na vrhu dnevnog reda našla se tema globalne opskbe energijom. Bila je to demonstracija vlastite snage: Moskva izravno kontrolira 6% svjetskih zaliha nafte, 34% zemnog plina i 18% zaliha kamenog ugljena. Iako se Rusiju, barem službeno i unatoč privremenim prekidima isporuke energenata, unutar Europske unije smatra «pouzdanim poslovnim partnerom», ni u Bruxellesu se ne može se prikriti određena nevjerica kada se radi o političkoj ozbiljnosti Rusije. Njemački ministar gospodarstva Michael Glos u međuvremenu je počeo glasno razmišljati i o alternativnim dobavljačima iz nekih drugih zemalja: «Nepodnošljivo je da uopće dolazi do ovakvih prekida isporuke i to nam samo pokazuje da nam težište u osiguravanju izvora energije ne smije biti isključivo na istoku.»

«Energetska glad» Indije i Kine

Europska je unija već odavno svjesna svoje ovisnosti o nepouzdanim dobavljačima, primjerice Nigeriji ili Iranu. Problem se samo što se taj problem ne može riješiti odjednom već samo cijelim nizom malih koraka. Nove energetske izvore i diverzifikaciju rizika bi mogao omogućiti naftovod od Kaspijskog mora preko Turske. Do 2020. Europska unija želi uštediti 13% svoje energetske potrošnje u vrijednosti od oko 100 milijardi eura. Uštede bi mogla donijeti i nova energetska strategija po kojoj bi Unija na svjetskom tržištu trebala govoriti jednim glasom, a ne svaka zemlja sama za sebe. S oko 500 milijuna potrošača moguće je ostvariti i određene popuste na nabavnu cijenu energije. Tako bi Unija mogla na globalnom tržištu zauzeti nešto povoljniji položaj u odnosu na druge velike potrošače, Kinu i Indiju čiji su energetski apetiti ogromni. Indijski ministar energetike, Ajay Shankar: «Bilježimo manjak od 6% potrebnih energenata, deficit ponekad iznosi i do 11-12%. Nadamo se da ćemo u iduće dvije ili tri godine uspijeti zadovoljiti svu potražnju.» Energetski stručnjaci očekuju da će indijske potrebe za energentima u idućih 25 godina biti 3 do 4 puta veće od današnje. Tu glad za enegijom će Europljani itekako osjetiti na svojoj koži.