Deset godina od katastrofe u tvornici odjeće u Bangladešu

U katastrofi u tvornici odjeće Rana Plaza na periferiji Dhake, glavnog grada Bangladeša, 24. travnja 2013. poginulo je 1.138 ljudi. Međunarodna organizacija rada (ILO) je tu katastrofu svrstala „među najveće industrijske nesreće u povijesti".

Deset godina kasnije situacija u toj industriji se može opisati kao mješavina reformi i beskonačne borbe za sigurnost radnika.

Tako je 2013. na snagu stupio takozvani Bangladeški sporazum koji je sindikatima dao veću moć, a brendove proglasio zakonski odgovornim za sigurnost tvornica i radnika. Potpisalo ga je više od 220 brendova. Vrijedio je do 2018. i od tada je obnovljen kao „Međunarodni sporazum".

Prema nevladinoj organizaciji Clean Clothes Campaign sa sjedištem u Nizozemskoj, sporazum je sigurnijim učinio preko 2,5 milijuna radnika u više od 1.600 tvornica u Bangladešu. Samo dva brenda su bila sudu zbog kršenja sporazuma.

„To je dramatična promjena u pogledu sigurnosti radnika u pogonima koji su obuhvaćene sporazumom. Nitko se više tamo ne treba plašiti da će tako biti ozlijeđen", rekla je za DW Alke Bössiger, zamjenica glavnog tajnika sindikata Uni Global Union sa sjedištem u Švicarskoj.

Međutim, još prije katastrofe u Rana Plazi postojao je prijedlog sporazuma za reguliranje sigurnosti tvornice. Potpisala su ga dva brenda.

„Zamislite samo što se moglo spriječiti da su brendovi ranije potpisali", kaže Christie Miedema, koordinatorica Clean Clothes Campaign.

„Bila je to duga borba da se ta dva brenda natjera da potpišu, a postojala je klauzula u kojoj je pisalo da će stupiti na snagu tek nakon što potpišu barem četiri brenda. Još dakle nije ni bio operativan", rekla je ona za DW.

Nakon Rane Plaze, brendovi su tražili da potpišu pravno obavezujuće sporazume, rekla je ona, „jer za njih nije bilo izlaza i bilo je dosta zgodno što je prijedlog već bio na stolu".

Europa vodi, Amerika zaostaje

Europa je prednjačila u suzbijanju kršenja ljudskih prava u lancu opskrbe. Njemačka je uvela odgovarajući zakon koji je na snazi od 1. siječnja ove godine, on obavezuje njemačke firme da se pridržavaju sporazuma o ljudskim pravima. Firme za koje se utvrdi da koriste dječji rad, prinudni rad i imaju neadekvatne sigurnosne standarde, očekuju kazne i do 400 milijuna eura, odnosno do 2% prosječnog godišnjeg prometa.

EU je u veljači 2022. objavio nacrt odgovarajućeg zakona, koji tek treba biti predstavljen Europskom parlamentu.

Neki veliki brendovi nastavljaju ipak i dalje izbjegavati potpisivanje međunarodnog sporazuma koji štiti sigurnosne standarde. Među njima su i njemački brendovi Tom Tailor i Deichmann, švedski gigant IKEA i američki Amazon.

SAD je posebno otporan na reforme. U srpnju 2013., američki brendovi Gap i Walmart objavili su vlastiti program, koji su zagovornici sporazuma odbacili kao korporativnu shemu koja izbjegava sindikate. Nakon pet godina, ta američka alijansa je proglasila svoj posao „gotovim".

„Vlasnici tvornica mogu u bilo kojem trenutku staviti proizvode ispred požarnih stepenica", kaže Babul Akhter, glavni tajnik Bangladeške federacije radnika zaposlenih u industriji tekstila i jedan od osnivača Centra za radničku solidarnost Bangladeša.

Akhter, koji je 2010. bio u zatvoru u Bangladešu zbog svog sindikalnog rada, za DW je rekao da je potrebna „stalna inspekcija" tvornica zbog čega „posao nikada nije završen".

Neisplaćene plate i kršenje sporazuma

Međunarodni sporazum ima i svoja ograničenja. Prvenstveno je fokusiran na pitanja sigurnosti u tvornici i ne bavi se ključnim pitanjima, prije svega krađom plaća i masovnim otpuštanjem radnika.

Tijekom pandemije koronavirusa, radnici u tekstilnoj industriji širom Azije, posebno u lancima opskrbe kompanija kao što su Nike, Levi Strauss & Co. i North Face, doživjeli su otimanje njihovih plaća i gubitak prihoda.

Njemačka firma s. Oliver je nedavno platila 100.000 eura za 2.000 bivših radnika u Indoneziji kojima su po zakonu dugovali 5 milijuna eura otpremnine.

Samo nekoliko sati prije urušavanja Rana Plaza, banke u prizemlju kompleksa zatvorile su svoja vrata dok su tvornički radnici bili primorani ući u nesigurnu zgradu.

„Male plaće i nedostatak sindikalnog predstavljanja doveli su do toga da su ljudi osjećali da se moraju vratiti na posao. Nisu mogli izgubiti dan ili cijeli mjesec plaće", rekla je Miedema.

Ipak, nakon katastrofe, sporazum je proširen i na Pakistan. To je doista bilo nužno, kažu aktivisti nakon što je u požaru u jednoj tvornici 14. travnja ozlijeđeno nekoliko desetaka ljudi. Sporazum također ima ograničen vremenski okvir i o njemu se mora pregovarati svakih nekoliko godina.

To je problem, ističe Miedema, jer svaki put morate „posvetiti mnogo energije" pregovaranju o novom sporazumu. „Pružate priliku onima koji bi htjeli slabiji sporazum. Trošite mnogo energije s ljudima koji se bore protiv sporazuma."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu