“Da prestanem saditi, razbolio bih se!”

U tijeku aktualnog trenda sječe stabala na javnim zelenim površinama diljem Hrvatske, pravo je iznenađenje ispred zgrade u jednom zagrebačkom naselju ugledati - malu šumu. Betonizaciji ovdje nema mjesta, jer zavirite li oko zgrade, mogli biste naići na postarijeg gospodina s lopatom u ruci.

"Ovdje ima 146 stabala koje sam posadio. Sad i malo više, točnije 156, jer sam ove jeseni još deset posadio”, govori nam Vladimir Dimić dok u iskopanu rupu smješta božićnu jelku koja je odslužila svoje. "Ovo je sad 21. stablo iz 2021. godine. Vidi kako se poklopilo!”, dodaje uspuhan dok sa čela briše graške znoja. Ovo je stablo posvetio jednom malom Petru, rođenom prije dva mjeseca. I svako koje je posadio prije njega, posvetio je nekoj osobi.

A Vladimir posadi dvadesetak stabala godišnje. Prvo je zasadio 1986., nakon katastrofe u Černobilu, a ove je godine ušao u svoju 36. godinu sadnje.

Miljenik susjeda

Dok razgovaramo u njegovom šumarku, nailazi susjed koji s odobravanjem komentira najnovije stabalce masline koje je zasadio prije nekoliko mjeseci. "Još samo nedostaje da Vlado posadi sekvoju pa da budemo kompletni. Vlado je pokrio sve biljne vrste, čak i voćke - trešnje, višnje…. dud je ovdje iza vas, ili murva. Znači nedostaje nam još samo sekvoja”, veselo nam priča Vladimir Pasarić koji je posljednjih 28 godina Dimićev susjed.

I zaista, u ovom dijelu Zagreba možete pronaći magnoliju, borove, ginko, voćke, badem, maslinu, kesten, lijesku i murvu. Primijetio je Dimićev susjed te davne 1993. da se nešto neobično događa na livadi ispred njegove zgrade. "Kako nije bilo puno drveća, primijetio sam kad sam se doselio da je samo počelo nicati na sve strane, ali nikako nisam uspio odmah pohvatati tko je saditelj”, govori.

Vladimir Dimić svoju je zelenu gerilu držao u tajnosti dugih 30 godina. "Nisu ni moji iz obitelji baš znali što sve radim. Jer to radim potpuno sam”, kaže Dimić. Sadio je i zalijevao u ranu zoru, prije odlaska na posao. "Ja sam o tome počeo govoriti tek kad sam prešao svojih 60 godina. Od tada govorim o tome javno jer vidim da više nema smisla… idem ja polako svom kraju pa da ne bih sa sobom u grob odnio tu svoju tajnu”, dodaje.

Nakon što je njegova tajna prije šest godina izašla na vidjelo, dobio je široku podršku javnosti. Podsjetimo, posljednji zagrebački javni prosvjed zbog sječe stabala na javnim zelenim površinama dogodio se 2018. kad je ogoljen Trg žrtava fašizma u centru grada. Do danas nova stabla ondje nisu posađena. Jedan od ciljeva nove europske strategije za šume do 2030. jest diljem Europe zasaditi tri milijarde stabala. A samo u Zagrebu Vladimir Dimić zasadio je do sada ukupno njih više od 1.000.

"Na uređenim gradskim površinama gdje je postojalo stablo zasađeno, ali zbog raznoraznih razloga suše, ljudskog faktora, neke nebrige se osušilo. I onda sam intervenirao da na toj istoj poziciji sadim stablo koje je tu bilo”, govori Dimić, a onda nešto sramežljivije dodaje: "Možda sam malo pretjerao pa sam negdje umjesto jednog zasadio dva. Ili tri.”

Što građani odobravaju, struka osuđuje

Zagrebačke ulice uljepšava 133 tisuće stabala. Međutim, iako je zeleni aktivizam po Vladimirovom receptu društveno prihvaćen u trendu, zapravo nije dozvoljen. "Razumljiva je potreba, ali treba slušati struku. U Zagrebu postoje tri fakulteta koja obrazuju stručnjake koji se bave okolišem i zelenilom”, kaže Vesna Židovec, profesorica s Agronomskog fakulteta specijalizirana za hortikulturu i krajobraznu arhitekturu. Za neovlaštenu sadnju na javnim površinama Zagreba fizičkim osobama prijeti novčana kazna u visini od 700 do 1.000 kuna. "Kad su me komunalni redari upozorili da pravim na nekim pozicijama šumu od grada, onda sam ja rekao da u roku od dva sata mi od te šume napravimo vrt. To sredimo za dva sata. A da bi to postala šuma, treba 25 godina”, prisjeća se Dimić.

Osim povremenih susreta s komunalnim redarima ili jednostavno nezadovoljnicima koji bi mu iščupali i bacili sadnice, Dimića nitko ne smeta da u miru okopava, zalijeva te održava posađena stabla. Čini se da je jednostavno imao sreće jer su u Zagrebu upravo pretprošle godine neki građani novčano kažnjeni za isto "nedjelo”. Nekoliko tjedana nakon razornog zagrebačkog potresa u ožujku 2020., dvoje Zagrepčana je, naime, ispred svoje zgrade na javnoj zelenoj površini zasadilo nekoliko biljki. Mali vrt. Tvrdili su da im je namjera bila podići moral sugrađana s obzirom da se grad gušio u prašini i ruševinama, ali i da gradske službe o spornoj zelenoj površini nisu vodile računa. Uskoro im je na naplatu stigla novčana kazna. Najprije se govorilo o 350 kuna, a potom je po odbijanju plaćanja kazne iznos narastao na 900.

Sadnja - novi gradski trend

Da je saditi važno odnedavno je spoznao cijeli svijet pa se u svjetskim metropolama sade takozvane urbane šume. Jedno stablo, kažu stručnjaci, može zamijeniti čak pet klimatizacijskih uređaja, a više stabala na gradskim ulicama znači - manje stupnjeva u zraku. "Jedno drvo, jedna godina, jedan čovjek. I kad bi svatko tako uradio, mi bismo uživali u zraku, disali bi, bila bi temperatura niža i bilo bi nam divno”, govori Dimić. A posaditi stablo je i više nego jednostavno. Potrebno je sadnice kupovati kod ovlaštenog distributera. U slučaju Zagreba je to rasadnik gradske podružnice Zrinjevac, zadužene za održavanje zelenih javnih površina. Ipak, upućuje biologinja Židovec, najpametnije je čekati kolektivne sadnje koje se organiziraju dva puta godišnje.

"Problem sa sadnjom na vlastitu ruku jesu invazivne vrste ili nepoznavanje karakteristika vrsta. Neke su otrovne, neke su alergene. Vrlo često nalazimo takve vrste u blizini dječjih igrališta, škola, vrtića i one doista mogu izazvati brojne probleme”, objašnjava. Dimić se s njom slaže, ali ne misli da čini nešto krivo. On, kaže, strogo pazi i na alergene i na blizinu objekata oko kojih said: "Osim toga, imam i ljude te struke koji su me uvijek savjetovali u izboru samoga stabla i nisam to radio nerazumno.”

Krajem 2020. osnovana je i Udruga za zaštitu okoliša "Zasadi stablo, ne budi panj”. Sve je krenulo od grupice entuzijasta koji su 2019. pokrenuli građansku zelenu inicijativu I htjeli joj osigurati legitimitet. Od osnutka svake godine organiziraju kolektivne sadnje na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini. Do sada je kroz ove akcije posađeno više od 150 tisuća stabala. Za razliku od ove skupine koja okuplja stotine građana u zajedničkoj sadnji, Dimić se zemljom najradije voli zaprljati sam. Urbano vrtlarenje dođe mu, kaže, kao terapija. Premda već godinama i aktivno radi na tome da se kroz njegovu mjesnu zajednicu redovito sadi po vrtićima, školama i ostalim institucijama, on voli sam napraviti ono što smatra da mora. I u toj svojoj plemenitoj opsesiji ne planira stati. "Ja to radim zbog svoje unutrašnje potrebe, da to ne radim, ja bih se razbolio. Nismo mi važni. Mi budemo, pa odemo. Razumijete? Ja neću u hladu ovog drveta bit’. Ali sam posadio za one koji će biti.”