Crnoj Gori tek predstoji političko otrežnjenje

Dok su zagovornici državne zajednice sa Srbijom još nastojali osporiti ili barem dovesti u pitanje krajnje tijesni ishod referenduma o neovisnosti Crne Gore, šef europske diplomacije Javier Solana požurio se blagosloviti privremene rezultate glasovanja. Velik odaziv birača potvrđuje legitimnost procesa kojega će Europska unija u cijelosti poštovati, rekao je Solana. Stoga ne čudi ni najava crnogorskog premijera Mila Đukanovića kako će idući ciljevi njegove zemlje biti potpuna integracija u EU i NATO. Prethodno će, međutim, biti nužno trezveno sagledati sve otvorene probleme koji se neovisnošću neće riješiti sami od sebe – upravo naprotiv.

Komentar Benjamina Pargana

Eto, i Crna Gora će, kao posljednja republika bivše Jugoslavije, postati neovisna država. No, bilo bi pogrešno ustvrditi kako se radi o zadnjem poglavlju u raspadu svojedobno višenacionalne zajednice na Balkanu. Protiv ove teze govori još uvijek neriješeni problem Kosova – bez dvojbe najveći politički zalogaj iz ostavštine nekadašnje Jugoslavije. Mnoge se zemlje u tom dijelu Europe bore sa snažnim nacionalnim centrifugalnim silama. Brojni Srbi u Bosni i Hercegovini te – kao što je sada jasno potvrđeno referendumom – u Crnoj Gori jedva da se poistovjećuju s državom u kojoj žive. Njima bi itekako bilo draže kada bi područja na kojima stanuju postala dijelom Srbije.
S druge strane i mnogi Bošnjaci iz Sandžaka, podijeljenog između Srbije i Crne Gore, njeguju prisne gospodarske i političke veze sa svojom matičnom zemljom Bosnom i Hercegovinom. I oni vjeruju kako će rješenje svojih političkih problema naći izvan države u kojoj žive.

Potvrda neriješenih etničkih problema

Treći primjer: Brojne nacionalne manjine u Vojvodini žale se kako središnje srpske vlasti već godinama ignoriraju njih i njihove probleme. Za razliku od Crne Gore, koja je od 1878. do 1918. posjedovala puni državni suverenitet, Vojvodina nikada nije bila neovisna država, pa tako ni sada niti jedan ozbiljan političar ne zahtijeva njezinu samostalnost. No, unatoč tome Europa se ne smije oglušiti na zahtjeve za većim pravima više od trećine nesrpskog stanovništva sjeverno od Dunava.
U naoko beskonačnome nabrajanju etničkih žarišta u bivšim jugoslavenskim republikama ne smijemo zaboraviti ni bosanske Hrvate. Mnogi se od njih ne osjećaju dobro u granicama Bosne i Hercegovine. Isto vrijedi i za većinu Albanaca u Makedoniji. Sve su to gorući izvori nezadovoljstva čiju glavnu opasnost ne predstavlja moguće odcjepljenje, nego usporavanje ili čak posvemašnja paraliza političkoga i gospodarskog razvoja. To su već tako često pokazali neriješeni etnički problemi na Balkanu, a Crna Gora jest i vjerojatno će ostati potvrda toga.

Gospodarski slaba, politički labilna

U pobjedničkom zanosu podgorički slavljenik, premijer Milo Đukanović, rado iz vida ispušta činjenicu kako je njegova zemlja duboko podijeljena. Osim toga će se vrlo brzo, čim se raspline početna euforija, ispostaviti kako se njegova obećanja, ako ih uopće bude moguće ispuniti, neće moći ostvariti tako jednostavno, a pogotovo ne tako brzo. Đukanović se ne umara od obećanja o strijelovitom približavanju njegove zemlje Europskoj uniji nakon ukidanja državne zajednice sa Srbijom, a usput će, naravno, «pokupiti» i članstvo u NATO-u.
Svojedobno uzoriti komunist, Đukanović jednostavno previđa da je njegova sitna jadranska republika gospodarski preslaba, a unatoč (ili upravo zbog) neovisnosti i politički labilna državica. Slušajući njegove govore, nameće se dojam kako međunarodni ulagači s kovčezima novca već sjede na granicama Crne Gore i samo čekaju na znak iz Podgorice.

Stvarnost je drugačija

Istina je, međutim, da Crna Gora silno zaostaje u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije. Ona, osim toga, ni do sada nije osobito privlačna za strani kapital. A Đukanović nije pod svaku cijenu pravi čovjek na pravome mjestu za rješavanje te goleme i teške zadaće. Naprotiv, i on je sâm dio složenih problema. Nad njim još uvijek visi optužba o umiješanosti u izuzetno unosno krijumčarenje cigareta. U Italiji se čak vodi istraga protiv crnogorskog premijera. Ni optužbe zagovornika unije sa Srbijom kako Đukanović proglašenjem neovisnosti Crnu Goru želi «još više privatizirati» nisu neopravdane. Već godinama u toj maloj balkanskoj državici vlada protekcionizam, a bez odličnih veza po babi i stričevima s Đukanovićevim taborom ništa nije moguće. To isto kritiziraju i zagovornici neovisnosti, a njima se ne može predbaciti kako time pokušavaju potkopati odvajanje od Srbije.
Zato Europska unija mora strogo pripaziti na Crnu Goru, ukoliko pred nosom ne želi imati stovarište za krijumčarenje cigareta i ljudi, pranje novca ili trgovinu ukradenim automobilima. Zbog svega toga gosti iz Bruxellesa tijekom svojih posjeta moraju smoći hrabrosti da velikog pobjednika iz Podgorice udare po prstima – i to bez obzira na njegovu od prošle nedjelje znatno naraslu popularnost.