Cestarine u Europi: koji je model bolji?

Ni 16 godina nakon uvođenja cestarine za autoceste Austrijanci nisu s time osobito sretni. Kad je 1997. uvedena obveza vinjeta, većina Austrijanaca je bila protiv cestarine. U međuvremenu ju ipak toleriraju. "Trošenje toga novca za točno određenu svrhu doprinosi prihvatljivosti", kaže Bernhard Wiesinger, glasnogovornik austrijskog auto-moto saveza ÖAMTC u razgovoru za DW. To znači, prihodi od cestarine troše se izravno za održavanje cesta.

U međuvremenu bi Austrijanci mogli Nijemcima poslužiti kao uzor kod uvođenja cestarine. "Austrijski model cestarine je jedan od najmodernijih u Europi", hvali ga Wiesinger. "U Austriji ima 2.200 kilometara autocesta, 150 tunela i 5.200 mostova, koje stalno treba kontrolirati i popravljati."

Milijardski prihodi

Na cestarini za teretnjake Austrijanci uberu oko 1,1 milijardu eura. K tomu valja dodati još 400 milijuna eura koje uberu na vinjetama za osobne automobile. Godišnja vinjeta stoji 80,60 eura, dvomjesečna 24,20, a vinjeta za deset dana 8,30 eura. U Švicarskoj postoji samo godišnja vinjeta koja stoji 40 franaka (oko 33 eura) i vrijedi cijelu kalendarsku godinu plus prosinac prethodne i siječanj iduće godine, dakle ukupno 14 mjeseci.

Vinjeta je u Austriji bila planirana kao prijelazno rješenje. Zapravo je vlada htjela uvesti cestarinu koja bi se plaćala po prijeđenom kilometru. "Ne vjerujem da će do toga doći", kaže Wiesinger koji vinjetu smatra manjim zlom. "Troškovi su puno manji." Sedam posto prihoda od vinjete troše se na administraciju. Kod cestarine po prijeđenom kilometru moralo bi se računati s najmanje 15 posto, s obzirom da je već potrebna tehnička oprema puno skuplja.

Alternativa: cestarina po prijeđenom kilometru

Cestarina koja se plaća po prijeđenom kilometru postoji primjerice u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj. Za razliku od Austrije i Njemačke u Francuskoj su autoceste većinom u privatnom vlasništvu. To je regulirano zakonom o financiranju izgradnje autocesta koji je donesen 1955. godine. Zbog toga u Francuskoj ima dionica autocesta koje su besplatne. Ali, na brojnim dionicama postoje naplatne kućice na kojima vozači moraju plaćati, uglavnom gotovinom, za prijeđene kilometre. Od oko sedam euro-centi po kilometru jedan dio ide kao dobit vlasniku, ostatak se koristi za održavanje autocesta.

Takav sustav prenesen na državne autoceste u Njemačkoj ne bi bio dovoljan, smatra Bernhard Wieland, koji na Tehničkom sveučilištu u Dresdenu istražuje cijene infrastrukture. "Sustav u Francuskoj je previše jednostavan." Cilj cestarine je da vozači plaćaju za korištenje infrastrukture. "Oni moraju plaćati ovisno o tomu kako često koriste neku cestu", kaže Wieland. Zato u Njemačkoj mora postojati sustav koji pokazuje kako često se koje dionice u koje vrijeme koriste. Samo tako bi postalo jasno, u koje dionice treba uložiti prihode, smatra Wieland. On načelno smatra da je bolji sustav cestarine koji se naplaćuje po prijeđenom kilometru. Austrijski model s vinjetom on ne smatra "ekonomski smislenim".

Nemoguće bez vinjete

Teoretski je profesor u pravu, priznaje Bernhard Wiesinger iz austrijskog auto-moto kluba ÖAMTC. Ali, "u praksi imamo puno ljudi koji svakodnevno duže dionice autocestom putuju na posao. Za njih bismo morali napraviti iznimke." Sustav "flat-rate" ne bi se mogao izbjeći, smatra Wiesinger, koji kao argument iznosi i javni promet. "Onda bi se moralo ukinuti i godišnju kartu za autobus i tramvaj, jer je i to 'flat-rate'." On vjeruje da se vinjete ne može izbjeći, ako Njemačka odluči uvesti cestarine za osobne automobile. "Kod nas je to uspješan model, s malim nedostacima." Šesnaest godina nakon uvođenja vinjeta Austrijanci očito s njima nisu nezadovoljni.