Brak za sve: Revolucija na Kubi

Što bi na sve to rekli Fidel Castro i Che Guevara? Najveći vođa i najpoznatiji svjetski revolucionar su mrzili homoseksualce. Procjenjuje se da je oko 25.000 ljudi bilo strpano u radne logore između 1965. i 1968. kako bi bili „preodgojeni“ i „izliječeni“ od homoseksualizma.

Za nekadašnje su lidere homoseksualci bili simbol kapitalističke dekadencije, to su bili ljudi koji nikada, kako je Castro rekao 1965, „ne mogu biti pravi revolucionari, pravi militantni komunisti".

Ali, sada je Kuba postala 34. država svijeta koja je legalizirala brakove osoba istog spola. Poznatog homoseksualnog aktivista i glumca Daniela Trianu ne zanima što bi rekli Fidel i Che. „Oni su dio epohe koja je definitivno prošla. Kuba je zatvorila poglavlje dvadesetog stoljeća i ono se više neće vratiti.“

Podijeljeni osjećaji

Oko dvije trećine ljudi koji su izašli na birališta podržalo je promjene Zakona o obitelji iz 1975. godine. Ubuduće će se tako u zemlji, u kojoj građani ne mogu birati predsjednika, istospolni parovi moći vjenčavati, usvajati djecu ili koristiti usluge surogat-majki.

Uvode se i oštrije sankcije za rodno specifično nasilje, jačaju se prava ne-bioloških roditelja, a djedovima i bakama priznaje mogućnost starateljstva nad unučadi.

A to je itekako bitno na Kubi koju svakodnevno napuštaju tisuće ljudi. Mnogi od njih su mladi roditelji koji ostavljaju dio obitelj na karipskom otoku, barem dok se ne snađu u novom okruženju.

Daniel Triana bi se morao radovati uspjehu, za koji je u velikoj mjeri i zaslužan. U svibnju prošle godine je potpuno sam hodao šest kilometara iz starog grada Havane do svoje kuće – sa zastavom duginih boja oko vrata. Pritom su ga mnogi vrijeđali, a neki roditelji su sklanjali djecu, kao da je Triana bolestan.

„S jedne strane, sretan sam, jer je ovo ogroman korak za Kubu. S druge, ostaje i gorak okus, jer su vlasti instrumentalizirale kampanju za reformu zakona kako bi poboljšale svoj imidž", kaže aktivist.

„Sad se vlasti predstavljaju progresivnima, iako Kubanci ne žive u slobodi. I kao da se briše sjećanje na represiju nad homoseksualcima u doba kad su Fidel Castro i Che Guevara držali homofobne govore", dodaje on.

Država „progurala" reformu

Kampanju je najviše podržala Mariela Castro, kćerka bivšeg predsjednika Raula i nećakinja Fidela Castra. Ona je s pozicije šefice Centra za seksualno obrazovanje vodila bitku protiv Katoličke crkve. Državni mediji su također svim snagama podržavali reformu.

„I to dok još uvijek izbacuju scene iz filmova u kojima se dva muškarca ili dvije žene ljube", ukazuje Triana na ono što smatra licemjerjem. „Govorimo o televiziji koju sto posto kontrolira Komunistička partija. Tamo nećete vidjeti neke glumce ili poznate ljude koji otvoreno govore o homoseksualnosti."

Tako se dogodio paradoks – mnogi progresivni Kubanci, protivnici vlasti, glasali su protiv reforme ili su bojkotirali referendum. „U diktaturi nema glasanja", to je bila njihova poruka na društvenim mrežama.

Daniel Triana je reformu zamalo dočekao u inozemstvu jer je njegovo nezavisno kazalište bilo pozvano na Documentu 15 u njemački Kassel. Ali, bojao se da ne postane prinudni egzilant.

„Svi prijatelji su me upozorili da me vlasti neće pustiti da se vratim, ako napustim otok. Odlučio sam da ne odletim u Njemačku, jer još nemam namjeru da se iselim s Kube", navodi on.

Sada će nastaviti sa svojim životom u Havani. Tamo je pod prismotrom, telefonski razgovori se prisluškuju, i  svaka dva tjedna mora do policijske postaje da iznova potpiše dokument kojim se obvezuje na „propisno ponašanje".

„Od danas ćemo biti bolja nacija“, rekao je kubanski predsjednik Miguel Diaz-Canel nakon referenduma.

Daniel Triana u to ne vjeruje: „Za to bi Kuba morala imati političke stranke kao cijeli svijet, i parlament koji funkcionira. Kubi treba sloboda, moramo omogućiti slobodu mišljenja. Današnja Kuba sazidana je na strahu, a na strahu se ništa ne može sazidati."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu