Božić u Gunji, u kontejnerskom naselju

Kontejnersko naselje u Gunji dom je onima kojima je poplava unuštila domove, a nemaju bliže rodbine kod koje su se mogli skloniti. Oni još čekaju na obnovu koja, sada je sasvim izvjesno, ove zime neće biti gotova. Ovo je najveće, ali nije jedino takvo naselje. U 68 kontejnera od 12,5 četvornih metara smjestile su se cijele obitelji, 200 osoba u dobi od jedne do 70 godina. Naselje je skučeno, uvjeti doista jesu ekstremni i daleko su od bilo kakve udobnosti. Mjesta je malo, upotrebljavaju se kemijski toaleti, dva su kontejnera s tuševima, rublje se suši pod šatorom, privatnosti uopće nema... Usprkos svemu, primjetno je da su ljudi organizirani, čisto je i uredno, bez obzira što se blato zimi u Slavoniji ne može izbjeći.

Miodrag Kotarlić, voditelj naselja, kaže da ne sumnja da će ovdje provesti zimu. "Kuća mi je bila pod četiri i pol metra vode četiri tjedna, nema se tu što spašavati. Obnova ide kako ide - sporo. Prije tri mjeseca sam potpisao rješenje za uklanjanje kuće, tek u prošli ponedjeljak su počeli raditi", kaže Kotarlić. Naselje se nalazi u dvorištu škole koja je obnovljena među prvim zgradama, ali i tu ima dosta pritužbi na kvalitetu radova. "I oni kojima je kuća obnovljena, žale se da im vlaga izbija iz zidova. Rađeno je na brzinu... I na ovom će se netko obogatiti", skeptičan je Miodrag.

Svaki kontejner ima svoju priču

Pomoć stiže, ne može se reći da ne stiže. Tko je obnovio, taj se i useljava. Namještaj odmah dolazi. Hrane ima, svako jutro stiže svježi kruh, ljudi pomažu, ali u 12 kvadrata nije lako, priča Miodrag. Iako znaju da nisu napušteni i solidarnost sugrađana svi u Gunji

osjećaju sa zahvalnošću, najveće su pritužbe na državu koja je sasvim nespremno dočekala poplavu i njene posljedice. Malo su i kivni na političare. "Milanović je dolazio dva puta u školu, ali nije napravio tih 30 metara da dođe u naselje", priča Miodrag. Ljudi su u naselju već pomalo rezignirani, svaki kontejner ima svoju priču, svako vodi svoju borbu...

Halil Tabaković žali se na probleme sa birokracijom. „Žele mi ukinuti socijalnu pomoć jer nisam donio papire. Duševni sam bolesnik i 23 godine pijem lijekove. Sada mi hoće ukinut 1952 kune socijale jer nisam donio papire, a sve mi je poplavilo, odakle mi potvrde?“ kaže Halil.

Pomoć koja to i nije

Život nije puno lakši ni izvan kontejnerskog naselja. Povratak u kuće je besmislen ako se nema od čega živjeti. Vlasnik obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva (OPG) Boris Nikolić uspio je svoju kuću sam obnoviti za rekordnih tri mjeseca. Uz pomoć obitelji i prijatelja radilo se danonoćno. No problem je sa nastavkom proizvodnje. Nikolić je na čelu Inicijative OPG-ova sa poplavljenih područja koja je nastala iz potrebe da se oni koji žive od proizvodnje na zemlji bolje organiziraju i pokušaju u dogovoru sa državom naći rješenja za svoje probleme.

„U Gunji ima 120 OPG-ova, svi su bili pod vodom. Na svim usjevima je nastala totalna šteta. Stočnog fonda je spašeno možda 50 posto. Nešto je stoke spašeno, nešto izgubljeno. Dio se odvozio u spalionicu, dio je zakopan. Samo kod Drenovaca je zakopano 250 tona animalnog otpada. Mehanizacija je sva bila pod vodom“, govori Nikolić o opsegu štete.

Za štetu na mehanizaciji i stoci raspisana je tzv. Mjera M05 koja se isplaćuje iz EU fonda za ruralni razvoj. Nakon završetka prvog kruga 1. listopada bila je samo jedna prijava! Nakon drugog kruga u studenom, zaprimljeno je samo dvadesetak prijava. Na cijelom području ima oko 800-900 proizvođača, a tako mali broj prijava govori da nešto nije u redu u sustavu. Nikolić vidi razloge u tome što su modeli prepisani iz neke europske države u kojoj takvi modeli možda i mogu funkcionirati, ali kod nas – ne.

„Cijena za stoku 7 kuna po kilogramu, to je triput manje od tržišne vrijednosti. Nadalje, pet godina ne smiješ promijeniti tu strukturu koju si obnovio, a uz sve to, ako prođeš na natječaju, dužan si sve sam isfinancirati i onda tražiti povrat sredstava. Evo ti dukat od tone, pa ako ga možeš stavit u džep i odnijet - tvoje je!“, slikovito Boris objašnjava pomoć koju im nude.

Opasnost od nepravedne selekcije

Problem im je što sredstva ne mogu utrošiti na proizvodnju nego samo na popravak. To ih stavlja opet u položaj da ne mogu sami sebi pomoći. Poljoprivrednici ne sumnjaju u želju države da pomogne, ali očito je njeno nesnalaženje u cijeloj situaciji. Do danas ratari nisu dobili ni lipe za uništene usjeve i sve što je trebalo biti napravljeno – kasni. Štetu na usjevima bi trebala isplatiti država, ali nitko ne zna koliko i kada. Procjena štete se vrši na temelju satelitske snimke od 26. svibnja, a nasip je pukao 17. svibnja. Do 26 svibnja voda se već povukla sa dijela njiva... Ima i apsurdnih primjera da je uljana repica narasla skoro dva metra iznad tla i na snimci se vidi uljana repica, ali se ne vidi voda ispod.

„Imam kolegu koji je imao 24 hektara zasijano uljanom repicom, ali ne može ući u program pomoći jer mu se na snimkama vide usjevi. A sa druge strane, ima rješenje o sanitarnom spaljivanju. Spalio je usjeve, a ne priznaju mu štetu. To su sve 'sjekirom' odrađene metode“, kaže Nikolić koji vidi da postoji opasnost od nepravedne „selekcije“ što će još više ogorčiti ljude. Seljaci su već odustali od traženja sastanka sa ministrom poljoprivrede, jer imaju osjećaj da ih se ignorira. „Sve prijedloge koje smo imali nitko nije uvažio, a vidi se da se ne radi dobro“, dodaje on.

Tragedije se događaju i nakon poplave

Među seljake se pomalo uvlači i zabrinutost da im država radi iza leđa jer je Agencija za poljoprivredno zemljište raspisala natječaj za zemljište koje je u zakupu. "Zamislite, natječaj kao tržišna kategorija u uvjetima u kojem smo mi?! S jedne strane imamo iskaznicu Crvenog križa da idemo po hranu, a s druge strane moramo se boriti u tržišnoj utakmici, kako da budemo ravnopravi?", kaže Nikolić koji je zabrinut da ne izgube i zemlju koju obrađuju u zakupu. Problemi su golemi, seljaci kažu da im je ova godina života izgubljena zauvijek, a poslovno su bačeni pet godina unazad i ne znaju kako i koliko će im trebati da se oporave. Pomoći, kažu sa drugih strana imaju i previše. Higijenskih potrepština i konzervi imaju za idućih pet godina, a za Caritas u Gunji i župnika Ivana Živića koji ga vodi, imaju samo riječi hvale.

Pa ipak, tu je hrpa drugih problema koji imaju. Nije u pitanju samo gubitak imovine, u Rajevom Selu dvije osobe su se utopile u poplavi. Tragedije su se nastavile i nakon povratka. Trinaestogodišnji dječak ugušio se od ugljičnog monoksida iz agregata koji je radio u zatvorenoj prostoriji. Ne mogavši podnijeti pritisak, jedna osoba se objesila. Možda najstrašniji primjer je očajnog Gunjanca koji se polio benzinom i zapalio te od posljedica preminuo u bolnici...Sve ovo utječe na ljude koji čekaju obnovu za koju znaju da neće dočekati do ljeta. U međuvremenu se nadaju blagoj zimi i povratku u domove za koji ne znaju kada će ga doživjeti.