Bleiburg i anatema iz web-mahale (II)

DW: Jednom ste zapisali o patetičnim dočecima haških osuđenika: „Počnite pokazivati, ali konkretno i djelotvorno, da imate  više pijeteta za "tuđe" žrtve i spremnosti da im pomognete, nego razumijevanja i simpatije za "svoje" zločince.“ Ovaj stav Vam nije donio puno simpatija u hercegovačko-hadezeovskom miljeu. Ali bi se mogao primijeniti i na sve ostale na postjugoslovenskom prostoru?

Baš na sve! Nešto je duboko poremećeno u temeljnoj etičkoj strukturi ponašanja naših elita - političkih, akademskih, vjerskih. Kriterij razlikovanja dobra i zla, zločina i žrtve kod njih je samo pripadnost nacionalnom/vjerskom kolektivu, ljudska pojedinačnost je nula. Najjasnije to je izrazio Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske: „Za mene je najveća vrijednost to što sam Srbin“ (doslovan citat, nikad demantiran). I drugi se ponašaju po tom trogloditskom „kategoričkom imperativu“, samo ga ne izgovaraju ovako glasno. Zato su naši zločinci vrijedni poštovanja, a njihove žrtve bezvrijedne. Jer, kada se izgubi vrijednost pojedinačne ljudske osobe, onda su i zločinci i žrtve tek predmet političke trgovine. Samo, pazite, to onda znači da spomenutim elitama ni žrtve iz vlastitoga naroda zapravo ne znače drugo do brojeve u toj trgovini. Time se objašnjava ona strašna nekrofilija u kojoj se predstavnici svih naših naroda i vjera upiru da broj njihovih žrtava bude što veći, premda bi nekakva jednostavna logika i istinska ljubav za svoj narod pretpostavljala želju da taj broj bude što manji.

Tako, Bleiburg hrvatskim političkim nekrofilima nije valjan ako nije odnio najmanje 300.000 žrtava, po mogućnosti i cijelih 500-600.000, bošnjački se neće zadovoljiti s manje od 300.000 žrtava u zadnjem ratu, Dodik svake godine govori o 700.000 srpskih žrtava samo u Donjoj Gradini u Drugom svjetskom ratu. Kao da ni stvarne, daleko manje brojke nisu dovoljno strašne! Uoči rata 1990. godine pripremali smo u sarajevskoj „Svjetlosti“ prijevod znamenite knjige Bogoljuba Kočovića o žrtvama II svjetskog rata u Jugoslaviji, čiji su izračuni, uz one Vladimira Žerjavića, i danas najvalidniji. Sjedili smo za ručkom u tadašnjem Domu pisaca, Kočović je plijenio duhovitošću, ležernom komunikacijom, nenametljivom gospoštinom. U mješavini gorčine i sažaljivoga podsmijeha govorio je o strasti uvećavanja broja pobijenih sunarodnjaka. „Pitao sam - kaže Kočović - kao dobar i pravi Srbin, neke svoje prijatelje i poznanike o čemu se tu radi, kakva je to ljubav koja pošto-poto želi da broj pobijenih u vlastitom narodu bude što veći. Nisam dobio odgovor.“

Poseban je aspekt iste ove pojave ljubav i silna empatija prema zločincima iz svojega naroda, naročito skandalozna u praksi vjerskih dostojanstvenika. U knjizi Isus u Ahmićima pisao sam o posjetama kardinala Vinka Puljića osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću dok je bio u zatvoru i širio priču kako mu se u ćeliji ukazivao Isus: „Isus kakvoga znamo iz evanđeljā – živa i radikalna negacija plemenskoga morala naših 'junaka' i njihovih katoličkih duhovnika, okrenut ljudima kao takvima i njihovoj patnji -  zanimao bi se za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na pravdi boga pobijeni po ahmićkim kućama i mahalama. Ne vjerujem da je takvoga Isusa moguće očekivati u vizijama 'junaka hrvatskoga Domovinskog rata'."

Vi ste svojevremeno zapisali da su Hrvati u BiH razapeti između ideologije teritorijalnog zaokruživanja u Hercegovini i politike koja se prilagodila većinskom bošnjačkom pogledu te da ne uspijevaju „pronaći i artikulirati svoj izvorni diskurs, autentično bosanskohercegovački i hrvatski u isto vrijeme“. Nije li povlačenje niza hrvatskih intelektualaca iz PEN-a ustvari simbolički kraj pokušaja da se nađe ta arhimedovska tačka za stav koji bi bio i bosanskohercegovački i hrvatski?

Moje je tvrdo uvjerenje da je te mogućnosti nestalo onoga časa kada je u Bosni 1990. osnovana Hrvatska demokratska zajednica kao politička agentura Tuđmanove istoimene stranke u Hrvatskoj, i kada su svi politički poslovi Hrvata u Bosni i Hercegovini predani u ruke Tuđmanu. Od toga časa sve je vodilo onome što se, potom, i događalo. Milošević i Karadžić su Bosnu skršili, a Tuđman je tome pridonio otuđivši od nje Hrvate, i sve poslije u politici HDZ-a BiH je kontinuitet toga početnog zlog nauma. Hrvatima samim to se najviše obilo o glavu - brojčano su prepolovljeni, protjerani i raseljeni iz svojih drevnih staništa u mjestima srednje Bosne, Bosanske krajine, Posavine, svedeni na Federaciju BiH s ogromnom, tročetvrtinskom većinom Bošnjaka i s jakom tendencijom da to postane određujući politički faktor, moralno degradirani kao unutarnji neprijatelji cjelovite Bosne, kako vole misliti Bošnjaci. Otpora HDZ-ovoj hrvatskoj politici u Bosni jest bilo, ali su se forumi i ljudi koji su taj otpor u ratu nosili i predstavljali, uglavnom u Sarajevu, odavno prilagodili većinskom bošnjačkom pogledu, kako Vi to eufemistički kažete, a zapravo podlegli prostoj lukrativno motiviranoj asimilaciji. Danas više nema nikoga politički relevantnog tko bi imao snage i sposobnosti da formulira treći modus hrvatske politike u BiH, kako sam to nazvao prije desetak godina. 

Kao stanovnik Sarajeva i čovjek koji cijeli intelektualni vijek posmatra bosansko i hrvatsko kao komplementarne i međuprožimajuće kategorije kritikovali ste i bošnjački većinski nacionalizam, kojeg, sudeći po reakcijama, bošnjačka javnost većinski ne prepoznaje: „Sarajevska javnost inače je poslovično osjetljiva na nacionalizam i diskriminaciju manjina, ali nekako uvijek – kod drugih. Manifestacije svega toga u vlastitoj sredini ne prepoznaje – čast rijetkim pojedincima…“ Zbog čega bi bošnjačko nacionalno samorazumijevanje bilo lišeno istih ekskluzivističkih mehanizama koje pronalazi u okruženju?

Ni jednome od naših nacionalnih kolektiva nije potrebno da ekskluzivističke mehanizme pronalazi u okruženju, svaki ih ima u vlastitim njedrima i u vlastitoj političkoj tradiciji u posve dovoljnoj mjeri. U tom pogledu ostvaruju punu nacionalnu jednakost, nemojmo ih potcjenjivati! Samo su im pakovanja i fasade katkad različite.

Nužnost da se o svemu misli hladne glave

Oštro ste kritikovali i srpske antibosanske nasilne projekte ali ste zapisali i da je „Iluzorno očekivati „neku drugu“ Bosnu i Hercegovinu, s nekim „drugim Srbima“, bez Republike Srpske“. Pledirate za ozbiljnu politiku „kroz dogovaranje, uzajamno omekšavanje i približavanje, svemu usprkos“. Na drugom mjestu govorite o tragičnom vakumu koji je iza sebe ostavilo curenje bosanskih Srba iz Sarajeva ili o šovinističkim izgredima sarajevskih univerzitetskih profesora od kojih je jedan javno govorio o genetskom karakteru „srpskog zlotvorstva". Previše razumijevanja za Srbe možda iritira nosioce narativa po kojem su oni dežurni krivci za sve u BiH?

Nije to preveliko razumijevanje za Srbe, riječ je samo o nužnosti da o svemu moram misliti hladne glave, ako hoću biti vjerodostojan, ako ni prema komu drugome, onda prema sebi samomu. Ne moram imati nikakvu toplu emociju prema Republici Srpskoj, kao što i nemam, jer mi je ona sve uništila. Ali dejtonska struktura Bosne i Hercegovine je fait accompli, pa ako nam je istinski stalo do toga da se ovdje više nikada ne ratuje, i do opstanka Bosne i Hercegovine, jasno je da nikakav boljitak neće biti moguće postići osim „dogovaranjem, uzajamnim omekšavanjem i približavanjem, svemu usprkos“.

A nestanak Srba iz Sarajeva i Mostara jest nešto što je s kulturnoga i povijesnog stanovišta duboko potresno. Srpska historija i kultura u fizionomiji ovih dviju čudesnih urbanih tvorevina bila je od ogromne važnosti, i s ekskluzivno srpskoga, i s bosanskohercegovačkog gledišta. Sada je to svedeno na žalobne, neprepoznatljive ostatke ostataka. Negdje sam citirao što je o tome pisao Predrag Palavestra: „Trogodišnja opsada Sarajeva Srbima nije donela koristi, ni u vojničkom, ni u političkom, niti u moralnom smislu. Naprotiv, samo je podstakla, razbuktala i izoštrila prigušenu omrazu i otpor drugih prema Srbima. Srbi su sami najskuplje platili srpsku opsadu Sarajeva. To je najveći danak koji su Srbi u Sarajevu ikada platili.“ Ali to je jednako velik danak, odnosno gubitak i za Sarajevo; ono je trajno izgubilo jednu od svojih bitnih civilizacijskih sastavnica. 

A profesorski izljevi uma i znanja? Vrlo je za intelektualnu klimu i nivo indikativna ta neodoljiva sklonost da se o društvenim strukturama govori u biološkim kategorijama, da se o kolektivitetima govori u pojmovima genetike i „genetske strukture“ - s time smo uvijek na samome pragu rasističkog i fašistoidnog govora. Naići ćete na taj govor i na neočekivanim mjestima, kao kada, recimo, ugledni sarajevski angažirani umjetnik i deklarirani antifašist piše da je „antifašizam u DNK svakog pravog Sarajlije“. Jao i avaj, ako bi netko ovaj iskaz prosijao kroz raster ovdje inače veoma omiljenih Ecovih teza o „vječnom fašizmu“! 

Napokon, ima li nade za Bosnu i Hercegovinu da uspostavi održivi balans između građanskih prava i međuetničke pravde?

Ne znam ima li nade, s njome sam i inače u lošim odnosima. Ali jedno znam sigurno: bez uspostavljanja balansa o kojemu govorite, od Bosne i Hercegovine nema ništa.