Banke pišu hrvatske novine

Alarmantna poslovna situacija u dvije od tri najveće hrvatske novinske kuće posljednjih tjedana, zanimljiva je te poučna i zbog nekih im zajedničkih strukturnih momenata. To su karakteristike, naime, pomoću kojih je moguće lakše razumjeti krizu. A već i prije toga, vrlo je indikativna činjenica da se malo tko u domaćim medijima upušta u njezinu potpuniju analizu. Jer, odnosi na toj razmjerno malenoj sceni intenzivno su umreženi i prepleteni i teško je povesti računa o svim interesima, a informirati javnost iole objektivno.

Riječ je o Europapress holdingu dosadašnjeg većinskog vlasnika Ninoslava Pavića, izdavaču dnevnika Jutarnji list, Slobodna Dalmacija i Sportske novosti, uz tjedna izdanja Globus, Gloriju, itd. Drugo poduzeće jest ono riječkog dnevnika Novi list, u vlasništvu Alberta Faggiana koji posjeduje ili je donedavno posjedovao još nekolicinu manjih dnevnih novina u Puli, Zadru i Osijeku. Ukratko kazano, obojica medijskih gazda zapali su u goleme dugove i razne druge dubioze. Svoje novine i novinare ugrozili su pritom razgranatim, a rizičnim izvanmedijskim biznisom te ovećim kreditima koje su uzeli.

Sukob interesa novog vlasnika EPH-a

Nije im u konačnici dostatno pomogla bliskost s određenim moćnim političkim strukturama, jer su do danas u toj igri opstale samo banke-vjerovnici. U prvom slučaju Hypo banka, a u drugom Zagrebačka, što znači da je velika većina domaćih tiskano-medijskih kapaciteta spala na milost i nemilost financijskog sektora. I dok za Faggiana i Novi list još nije na pomolu konkretno rješenje, za EPH je rasplet upravo otpočeo. Novi će mu vlasnik biti Marijan Hanžeković, odvjetnik koji najviše zarađuje zastupajući Hrvatsku radioteleviziju u brojnim sporovima s nediscipliniranim pretplatnicima.

Vonj sukoba interesa, s obzirom na tu relaciju i takvo porijeklo novca, nije uznemirio praktički nikoga u Hrvatskoj. Ni Hanžekovićeva bliskost s bankama koje mu omogućuju prolaz do EPH-a, a možda ga pritom i kreditiraju, ne privlači osobitu pažnju javnosti. U prvom planu su medijska radna mjesta, kojih je u proteklim kriznim godinama inače stradala trećina od ukupnog broja. Da bi dojam bio gori, već je ranije Hanžeković izjavio da se „socijalna komponenta ne može implementirati u rad tvrtke“.

Zatajena koncentracija moći

Nameće se pitanje, dakle, kako smo i zašto od privatizacije gotovo kompletnog medijskog sektora došli do njegova faktičkog kolapsa?

Dean Duda, profesor književnosti i kulturalnih studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, podsjeća nas da su neki od medijskih vlasnika došli u sektor iz nekog drugog biznisa, a drugi su počeli u medijima, i zatim širili poslovanje izvan njih. Faggian je primjer prvog modela, Pavić drugog. „Ali, rezultat je isti: kolaps medija kao kolaps rada u medijima, medija kao polja rada i radničkih prava“, rekao je Duda za Deutsche Welle.

On upozorava da su ključni medijski akteri usput uništili još pokoju lokalnu industrijsku, prehrambenu ili trgovačku djelatnost, sve uz blagonaklonost i podršku korumpiranih političkih elita. „To je dio nerasvjetljenog problema nastanka nacionalne buržoazije“, pridodaje naš sugovornik, na što domećemo napomenu o još jednom akteru – najvećem hrvatskom trgovcu Ivici Todoriću, koji je postao najveći domaći medijski oglašivač, te novinski distributer i prodavač. O toj se koncentraciji moći također premalo govori, iz razloga koje zacijelo ne treba posebno tumačiti.

Privatna kupoprodaja za - spas demokracije

Sociologinja medija Helena Popović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu smatra da problem nastaje od trenutka u kojem se mediji istodobno osuđuju na tržište, dok im se i dalje pripisuju atributi društvene institucije i kulturnog artefakta u striktno definiranom normativnom okviru. „Od tih normi nikad nismo bili dalje – tržište se pokazuje superiornim, a medijski sadržaj je sve više rezultat 'spinova', koji se šire pod utjecajem propagatora, dok potplaćenost i nesigurni uvjeti rada novinarima onemogućuju profesionalno bavljenje produkcijom“, rekla je Popović.

Povezanost medijskih mogula s političkim strukturama i ona vidi kao osnovnu prepreku demokratizaciji hrvatskih medija, zatim i rješenju ostalih pripadajućih problema u sektoru: „Rast i koncentracija vlasništva koja se često širi izvan medijske djelatnosti te kompanije čini nedodirljivima i omogućuje im da se bave riskantnim poslovima, da ignoriraju koncesijske ugovore, radnička prava ili bilo koje druge zakonske propise koji se na njih odnose“. Govoreći o rastu koncentracije vlasništva, spomenimo da se u kuloarima naveliko govori o dolasku medijske kuće Styrija u posjed nekih Faggianovih listova.

Također, može se čuti i ponešto o tome da bi EPH i Marijan Hanžeković mogli preuzeti druge novine Alberta Faggiana pa bi tiskano-medijski oligopol spao na još porazniji duopol. Ali, to su za sada samo nagađanja, koliko god bila utemeljena. Na žalost, o svemu tome odlučivat će, po svoj prilici, isti navedeni akteri, koji čak i sadašnje poslovne okolnosti nastoje prikazati afirmativno, bez primjerenih reakcija predstavnika vlasti. Tako je Peter Walter Imberg, EPH-ov direktor iz njemačkog WAZ-a, suvlasnika zagrebačke medijske kompanije, javno ustvrdio da predstečajna nagodba uoči prodaje Hanžekoviću znači i „spas demokracije u Hrvatskoj“.

Odgovorni su i novinari

„Stanje u medijima je takvo da hitno traži osmišljavanje potpuno novih modela funkcioniranja unutar kojih bi se, prije svega, vodilo računa o javnom interesu i demokratskoj funkciji medija“, zaključno konstatira Helena Popović. U tom pogledu, Dean Duda nalazi tračak nade u novijem razvoju okvira za drukčiju medijsku politiku, a po Ministarstvu kulture RH. „Pritom je financiranje neprofitnih medija i projektno financiranje tema važnih za zajednicu“, kaže Duda, „dakle, održavanje na životu kreativnog i kritičkog dijela medijskih radnika, mali, ali neizmjerno važan korak“.

Duda, međutim, znatan dio odgovornosti adresira i na veliki dio struke, uz već izrečeno o medijskim vlasnicima i kvarnoj političkoj eliti. On drži kako su ispočetka svi vidjeli medije kao polje dobre zarade, a najgore je što su na njih tako gledali i novinari koji su se u privatizaciji domogli dijela vlasništva. „Ali, nisu izdržali lukrativni zov, prodali su udjele i danas cvile kako nestaju 'institucije od iznimnog javnog interesa'. Reklo bi se da su se medijski radnici zanijeli vlastitom veličinom, osobito preplaćeni uredničko-komentatorski zdrug koji je izravno servisirao političke i financijske pokrovitelje“, poantira Dean Duda.