Balkan između bivših i budućih transgeneracijskih trauma

„Za nas je to bilo izuzetno važno iskustvo zato jer smo osjetili koliko je i slušanje o tom događaju nepodnošljivo. Koliko je čak i to dok samo zamišljate kako je moglo biti, dok slušate, nepodnošljivo.“ Na ovaj način Aleksandar Dimitrijević, profesor psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu opisuje posjetu Srebrenici u kojoj je boravio sa nekolicinom svojih studenata i ostalih članova mreže Trauma Trust and Memory. Akademska mreža Truma Trust and Memory okuplja psihologe, psihijatre i studente s ciljem razmjene iskustava znanstvenika koji se bave socijalnom traumom, bilo da je riječ o ratnoj traumi, bilo da je riječ o posljedicama diktature. Na čelu mreže je Sveučilište za psihoanalizu iz Berlina, a cijeli projekt se odvija uz podršku njemačke mreže za akademsku razmjenu DAAD i Pakta za stabilnost u Jugoistočnoj Europi. Mreža, koja je osnovana prije godinu dana, je trenutačno aktivna u BiH, Srbiji i Bugarskoj. A posjet Srebrenici bio je upravo jedna od aktivnosti upriličenih u okviru rada mreže kako bi se i na ovaj način pridonijelo pokretanju dijaloga na akademskoj razini o događajima u bliskoj prošlosti. Stoga je to, kako kaže Dimitrijević, bilo nevjerojatno iskustvo.

Prekinuti "zavjeru šutnje"

Dimitrijević kaže da mu je tek nakon posjeta Srebrenici postalo jasno zašto mnogi ljudi u Srbiji nemaju snage o tomu govoriti, odnosno zašto neki dijelovi srbijanskog društva nemaju snage suočiti se s onim što se dogodilo: „U Srbiji, prema mom dojmu, i dalje nema snage za suočavanje s mnogim stvarima iz naše nedavne povijesti, a ono što mene mnogo više muči, kao psihologa, je na koji način bismo mogli steći tu snagu. Kako bismo mogli postati nekako psihološki jači, pa da ono što nam je u ovom trenutku nepodnošljivo uvedemo u dijalog i nekako probamo prevazići.“

A upravo je dijalog potreban, kaže neuropsihijatrica Amra Delić, jedna od bosanskohercegovačkih članica Mreže Trauma Trust and Memory. Ona inzistira na tome da je u cilju konstruktivnog suočavanja s prošlošću, na individualnoj i kolektivnoj razini, unatoč tome koliko to bolno bilo, nužno otvoriti rane i suočiti se sa svim što se dogodilo kako bi se u budućnosti izbjegla reaktivacija socioloških i psiholoških nerazriješenih sukoba. Preduvjet za to je prekinuti tzv. zavjeru šutnje: „Kada psihijatri i psiholozi govore o prekidu zavjere šutnje to se odnosi na značaj govora onih čiji se glas još uvijek ne čuje, tj.onih koji još uvijek ne smiju govoriti“, kaže Delić i napominje da trenutačno prostor dobijaju uglavnom oni koji govore u političke svrhe, u svrhu zadržavanja konfliktnog stanja fabriciranjem međunacionalnih napetosti i podjela pri čemu se uglavnom fokusira na priču o tome što su „drugi učinili nama“, tj. mojoj etničkoj skupinii, a ne i obrnuto. „Zaborav prošlosti i „zavjera šutnje“ ne vode liječenju kolektivne traume. Većina istraživača u području socijalne traume koji su svoja istraživanja radili u BiH i u široj regiji, navode da ova regija nikadanije imala potencijal konstruktivno razriješiti svoja traumatska iskustva, niti se adekvatno suočiti s vlastitom zajedničkom tragičnom prošlošću, obilježenom masovnim stradanjima i patnjama stanovništva,“ kaže Delić.

I prošlost i budućnost u znaku transgeneracijskih trauma

Samo na ovaj način moguće je, slažu se psiholozi, tretirati i tzv. transgeneracijsku traumu što Amra Delić objašnjava na sljedeći način: “Prijenos osjećanja vezanih za traumatske događaje s generacije na generaciju odvija se na nesvjesnoj razini. Psihoanalitičar Klein navodi da je poznato da narodi koji iz povijesti nisu ništa naučili ostaju njeni zatočenici i moraju je ponavljati.“A Balkan je, kaže profesor Dimitrijević, u psihološkom smislu problematičan desetljećima i stoljećima unatrag. No i unaprijed. Jer stručnjaci strahuju da se Balkan, nakon posljednjih ratnih događanja, suočava s novim lancem prijenosa transgeneracijskih trauma.

Da bi se prekinuo ovaj lanac na individualnoj i kolektivnoj razini, članovi mreže TTM, smatraju da psihoanaliza može biti od velike pomoći jer “psihoanalitički rad znači otvoriti nekome prostor u kojem osoba sama dolazi do objašnjenja.“ „To se slično odvija i u primjeni na socijalnoj razini. Mi zapravo vjerujemo da ako se nekome stavi na raspolaganje jedan zaštićeni prostor za razgovor, onda se mogu pokušati riješiti i kolektivna potiskivanja. Ljudima se mora dati mogućnost da pričaju o sebi bez straha,“ kaže Andreas Hamburger, rektor Sveučilišta za psihoanalizu iz Berlina, idejni tvorac i rukovoditelj mreže TTM. Hamburger se u svojim istraživanjima posebno intenzivno bavio iskustvima osoba koje su preživjele Holokaust. I upravo obzirom na njemačka iskustva u suočavanju s prošlošću upozorava da je riječ o vrlo dugom vremenskom procesu: „U Njemačkoj je to trajalo desetljećima. Bio je to uistinu jedan dug i bolan proces, kako kada je riječ o iskustvima ratne prošlosti tako i kada je riječ o posljedicama diktature.“ Zbog toga Hamburger upozorava da je u zemljama na Zapadnom Balkanu sve još uvijek svježe i previše bolno da bi se u ovom trenutku očekivao veći napredak, ali da na tome u svakom slučaju treba raditi čemu bi trebala doprinijeti i akademska razmjena u okviru mreže TTM.

Proces koji jednostavno traje

„'Učinio sam to', kaže moje sjećanje. 'To nisam mogao ja učiniti', kaže moj ponos i ostaje neumoljiv. Na koncu sjećanje popušta.“ Ovim riječima njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea Hamburger ilustrira koliko je riječ o kompliciranom procesu. Podsjećajući na njemačko iskustvo kaže: „Kolektivni sram i kolektivni osjećaji krivice direktno nakon rata su bili toliko veliki da je skoro svaki pojedinac bio pod njihovim jakim utjecajem da bi se moglo o tome otvoreno govoriti. U 50-tim i 60-tim godinama je bilo relativno malo govora o tome. Može se reći da je tek polovinom 60-tih godina došlo do nečega poput šireg pokreta čija je poruka bila: 'Mi moramo pogledati u to. Nema smisla cijelo vrijeme tvrditi da su nacisti bili samo jedna mala klika zlih ljudi, a mi svi ostali nismo u tome sudjelovali i nismo bili krivci. To jednostavno nije točno.' Dugo je trajalo da bi se o tome počelo pričati. To jednostavno traje,“ kaže Hamburger. A s time se slaže i njegov beogradski kolega Dimitrijević: „Bojim se da na mnogim mjestima na svijetu postoji taj problem skupiti snagu da se suočiš s onim što si učinio ili što je neko u tvoje ime uradio.“ No, ipak jedini način, slažu se stručnjaci, jest krenuti u proces suočavanja s prošlošću bez obzira na to koliko on bolan bio. Ili kako bi to rekao Desmond Tutu, koji je godinama bio na čelu Komisije za istinu i pomirenje u Južnoj Africi: „Potrebno je otvoriti rane i očistiti ih kako se ne bi zagnojile.“ I tako nesvjesno prenijele na naredne generacije, dodali bi psihoanalitičari.