Arafat - od terorista od Nobelovca
11. studenoga 2004
Prije svega mladost tog simbola palestinske borbe za samostalnost i slobodu obavijena je velom tajnovitosti. Dok neki izvori navode da je Arafat rodjen u Kairu, vjerojatno 4. kolovoza 1929. godine, drugi izvori, i prije svega on sam, tvrdili su da je njegov rodni grad Jeruzalem, a dan rodjenja 24. kolovoza 1929. godine. Neosporno je medjutim da je studirao na Sveucilistu u Kairu i stekao zvanje civilnog inzenjera. Vojni rok je odsluzio u egipatskoj vojsci. Potom je otisao u Kuvajt gdje je radio kao gradjevinski inzenjer. Nakon povratka u Podrucje Gaze Arafat je jedan od osnivaca Al Fataha, ilegalne teroristicke organizacije, a 1969. postaje predsjednik Palestinske oslobodilacke organizacije, PLO-a. Pod njegovim zapovjednistvom gerilci PLO-a iz Jordana izvode krvave napade na Izrael. Tijekom takozvanog "Crnog rujna" 1970. godine jordanske postrojbe Palestinskoj oslobodilackoj organizaciji nanose teski poraz. Jordanski kralj Hussein, dotad vjerni pomagac PLO-a, naredjuje protjerivanje Fatahovih pripadnika iz zemlje.
Svojim govorom pred Ujedinjenim narodima, 1974. godine, u kojem Izraelcima nudi mir, Arafat postize medjunarodno priznanje. Izrael ga medjutim, zajedno s tisucama Fatahovih boraca, 1982. godine protjeruju iz Beiruta, a oni se povlace u Tunis. Tijekom prve intifade, 1988. godine, Arafat proglasava neovisnu Palestinu i vrhovno tijelo PLO-a, Palestinsko narodno vijece, bira ga za predsjednika fakticki nepostojece palestinske drzave.
Tijekom rata u Perzijskom zeljevu, 1991. godine Arafat je igrao na kartu irackog vlastodrzca Saddama Husseina, da bi se nakon Saddamovog poraza predomislio te se poceo ponovo zalagati za mirovni kurs. 1993./94. godine ostvaruje se prodor na pregovorima o uspostavljanju palestinske autonomije, za sto, zajedno s izraelskim politicarima Schimonom Peresom i Itzchakom Rabinom, dobiva Nobelovu nagradu za mir. 1996. godine gotovo 90 posto Palestinaca biraju ga za predsjednika. Nakon Rabinovog ubojstva i Peresovog poraza na izborima pocinje Arafatov politicki pad: Peresovi nasljednici odbijaju prihvatiti sporazum iz Osla, potom propada i Konferencija u Camp Davidu, dva mjeseca kasnije pocinje druga intifada.
Posljednjih su godina Amerikanci u Arafatu vidjeli glavnu prepreku mirnom rjesenju bliskoistocnog sukoba. Europski su ga politicari takodjer sve vise izbjegavali. A izraelsko vodstvo svom je smrtnom neprijatelju cak javno prijetilo likvidacijom.