„Amnestija za ratne zločine na Kosovu“

„Amnestija za ratne zločine na Kosovu" – naslov je jednog istraživanja koje otkriva detalje o suđenjima za ratne zločine na Kosovu. Istraživanje koje je objavio Kosovski institut za pravdu (KLI) pokriva tri razdoblja – poslijeratno do 2008. godine kada je Kosovom u potpunosti upravljala privremena Misija UN-a na Kosovu (UNMIK), zatim razdoblje Misije vladavine prava EU-a na Kosovu (EULEX) kada su nadležnosti u pravosuđu bile u potpunosti predane toj misiji te na kraju razdoblje kada su te nadležnosti prenijete na kosovske institucije.

„U razdoblju od listopada 1999. do lipnja 2020. godine UNMIK, EULEX i lokalni suci donijeli su ukupno 40 pravomoćnih presuda, 35 protiv Albanaca i četiri protiv Srba", navodi se u istraživanju.

Ehat Miftaraj, izvršni direktor KLI-a, u razgovoru za DW objašnjava: „Od 2000. do 2008. UNMIK je podnio prijave protiv troje Srba, 19 Albanaca i jednog Crnogorca. Ali ta misija uspjela je u svim tim slučajevima osuditi samo jednu osobu za ratne zločine. Po završetku misije UNMIK odgovornost je prenijeta na europsku misiju EULEX koja je djelovala od 2009. do 2018. godine, ali je ta misija izvršne ovlasti imala do 2014. godine, kada ih je prenijela na lokalne organe Kosova."

EULEX je u tom razdoblju podigao optužnice za ratne zločine protiv 11 Srba i 39 Albanaca, Crnogorca i osoba iz ostalih nacionalnih zajednica. Od 2014. godine, kada su te nadležnosti prenijete na lokalne vlasti, odnosno na Specijalno tužiteljstvo Kosova, ono je uspjelo podignuti optužnice protiv 39 osoba. No do lipnja 2020. godine nije bilo nijedne pravomoćne presude.

Nedjelovanje je praktično amnestija

„Ako dakle promatramo te statističke podatke, ispada da su od završetka rata preko 70 posto optuženih kojima je suđeno za ratne zločine bili kosovski Albanci, 20 posto Srbi i 10 posto pripadnici ostalih etničkih skupina", ukazuje Miftaraj. Iz istraživanja „Amnestija za ratne zločine na Kosovu" zaključuje se da obje međunarodne misije nisu dovoljno radile na ispunjavanju svoje odgovornosti u procesuiranju ratnih zločinaca.

„Čini se da su obje ove misije imale ideju da zadrže status quo i da svojim nedjelovanjem, odnosno time što ne istražuju ratne zločine na Kosovu, pomažu u postizanju sporazuma o pomirenju između Srba i Albanaca. Ali kada tome dodamo činjenicu da smo u prošlom ratu imali najmanje 13.000 albanskih i drugih žrtava, kao i ratne zločine koji su povezani s etničkim čišćenjem i drugim kaznenim djelima, na kraju se ispostavlja da imamo samo jednu osobu koja je osuđena za ratne zločine. To dovodi do zaključka da su te dve misije izvršile punu amnestiju za počinitelje ratnih zločina", ocjenjuje Miftaraj.

Istu logiku su, smatra direktor KLI-a, slijedile i kosovske institucije, nakon što je odgovornost prenijeta na njih. „Nijedna vlada ni institucija nije u svom političkom programu kao prioritet imala tretman ratnih zločina", naglašava Miftaraj. „Druge bivše jugoslavenske države, koje se suočavaju s istim problemima, poput Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, usvojile su strategije na razini vlada i skupština, kojima su dodjeljivale sredstva za istragu i procesuiranje ratnih zločina na njihovim teritorijima. Kosovo je to potpuno zanemarilo", kaže Miftaraj i navodi primjer Hrvatske koja je nakon rata u roku od tri godine istraživala, procesuirala i osudila približno tisuću ljudi koji su počinili ratne zločine.

Nedostatak svjedoka

Slično istraživanje pod naslovom „Pregled suđenja za ratne zločine na Kosovu u razdoblju 1999. do 2018." izradio je i Fond za humanitarno pravo (FHD). Koordinatorica projekta Anka Kurteši Hajdari kaže da je glavni problem tako malog broja presuda nedostatak svjedoka, odnosno to što ljudi ne žele svjedočiti. Problem je također i nedostatak suradnje između Kosova i Srbije, kao i to što mali broj tužitelja radi na tim predmetima.

„Čak i sada imamo samo jednog ili dva tužitelja koji se bave ratnim zločinima, što je nedovoljno. Ipak, glavni problem je sve manji broj svjedoka i dokaza. Ljudi u međuvremenu umiru i sada je mnogo teže istraživati slučajeve i suditi počiniteljima. Ranije je bilo jednostavnije, ali to nije učinjeno", kaže Hajdari.

Kosovo još uvijek nema pravnu osnovu za suđenja za ratne zločine u odsustvu, što predstavlja dodatnu poteškoću u procesuiranju onih koji ne žive na Kosovu. Nacrt zakona o kaznenom postupku, u kojem se uređuje to pitanje, još uvijek je u fazi razmatranja u Ministarstvu pravosuđa u Prištini.

Još jedno pitanje vezano za ratne zločine na Kosovu je pitanje zaštite svjedoka. Ehat Miftaraj kritizira međunarodne misije, ali i lokalne institucije: „Sama činjenica da Kosovo danas ima program za zaštitu svjedoka, da ima Komisiju za zaštitu svjedoka, i da ova Komisija nije tretirala nijednog jedinog zaštićenog svjedoka, dokazuje da Kosovo ima sustavni problem. Neuspjeh zaštite svjedoka bio je jedan od velikih problema i tokom misije UNMIK-a i EULEX-a, tako da se taj problem očigledno nastavlja i sa Specijalnim sudom za Kosovo čije je sjedište prebačeno u Haag", kaže Miftaraj.

Je li Specijalni sud u Haagu „jednoentitetski“?

Sud u Haagu je počeo sa suđenjima bivšem kosovskom predsjedniku Hashimu Thaciju i drugim bivšim liderima UČK. Oni se terete za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Na Kosovu se vodi rasprava o tome je li taj Specijalni sud „jednoentitetski", jer će se baviti samo navodima iz izvještaja Vijeća Europe koje je izradio Švicarac Dick Marty, a u kojem se za zločine terete samo bivši pripadnici UČK.

Šef Fonda za humanitarno pravo za Kosovo Bekim Blakaj ne slaže se s tim procjenama: „Ne vjerujem da pravdu treba tretirati tako da se kaže da prvo treba suditi za zločine koje su počinili Srbi, a potom Albanci. Prvo i najvažnije je da se počinitelji izvedu pred lice pravde kad god je to moguće i koliko god je to moguće. Specijalni sud ne sprečava druge sudove na Kosovu i u Srbiji da procesuiraju druge slučajeve. Mislim da bi politička elita i civilno društvo trebali usmjeriti energiju na suđenja za ratne zločine koje su počinili svi, a ne da raspravljaju o tome tko je počinio više zločina. Dakle, gdjegod postoje dokazi oni se moraju iznijeti i počinitelji kazniti za počinjene zločine", kaže Blakaj.

Istog mišljenja je i Miftaraj: „Specijalni sud možda može suditi samo za ratne zločine koje su navodno počinili pripadnici UČK. Republika Kosovo, međutim, ima mandat, ovlasti, odgovornosti i obvezu istraživati sve ratne zločine na Kosovu. To znači da Kosovo mora imati volju i mora istražiti i procesuirati sve ratne zločine na Kosovu, bez obzira tko ih je počinio", kaže Miftaraj.