Lukašenko: 25 godina na vlasti i kraj se ne nazire

On je sada „Broj jedan". Nakon ostavke predsjednika Kazahstana Nursultana Nazarbajeva u ožujku, Aleksandar Lukašenko je šef države s najdužim stažom na post-sovjetskom prostoru.

Taj 64-godišnji autokrat s prepoznatljivim brkovima slavi 25. godišnjicu na vlasti.

Lukašenko – autoritarni otac nacije

Kada je 10. srpnja 1994. šef sovhoza, velike državne farme, izabran za prvog predsjednika Bjelorusije, bivša sovjetska republika na istočnoj granici Europske unije bila je neovisna tek tri godine. U to vrijeme Lukašenka su u narodu od milja zvali „baćka" (otac).

Liderskom stilu oca nacije ostao je vjeran sve do danas. Brine se, recimo, da krave nisu previše prljave i da imaju dovoljno hrane. To je tipično za Lukašenka. Tako je u ožujku, zbog lošeg stanja na jednom poljoprivrednom posjedu, smijenio nekoliko funkcionara, uključujući i ministra poljoprivrede.

Često se čuje da je Lukašenko u svojoj republici s oko deset milijuna ljudi održao neku vrstu „mini Sovjetskog Saveza". To se odnosi na relativno uspješan industrijski i poljoprivredni sektor koji ima koristi od državne potpore, a prije svega od političkog saveza s Rusijom. Ali to je također dovelo i do ovisnosti – koju Rusija voli koristiti. Na primjer, Moskva je uvela ograničenje uvoza za bjeloruske mliječne proizvode.

U mračne strane njegove vladavine pripada krajnje personalizirani autoritarni režim. Lukašenko se oslanja na obavještajnu službu KGB, koja u Bjelorusiji i danas nosi to ime, kao nekada u Sovjetskom Savezu.

Kroz referendum donio je izmjene zakona i ustava kako bi imao više ovlasti i neograničenu mogućnost ponovnog izbora. Parlamentu je oduzeta moć, liberalna oporba marginalizirana, a mediji cenzurirani. Neki oporbeni političari su nestali bez traga, prosvjedi su bili ugušeni.

Valerij Karbalevič, politički stručnjak i autor Lukašenkoove biografije, o pojavi autoritarne vladavine u Bjelorusiji kaže: „S jedne strane, Lukašenko je bio gladan vlasti i nije želio nikakva ograničenja. S druge, u društvu je postojala čežnja za redom u sovjetskom smislu."

Na Zapadu se Lukašenko smatrao „posljednjim diktatorom Europe". Europska unija je njemu i njegovoj eliti nametnula sankcije.

Približavanje Zapadu poslije 2014.

Međutim, ta vremena su prošla – najkasnije 2014., nakon što je Rusija u Ukrajini uradila to što je uradila. Lukašenko je u toj krizi ostao neutralan i stekao međunarodni ugled zahvaljujući pregovorima o istočnoj Ukrajini u bjeloruskom glavnom gradu Minsku.

Također, predsjednik je oslobodio i neke oporbene aktiviste, i tako otvorio put prema ukidanju sankcija EU-a, što se i dogodilo 2016. Ipak, zemlja nije postala demokratska. Prema posebnom predstavniku UN-a u Bjelorusiji, ljudska prava se tamo i dalje redovito krše.

Ponovno približavanje Zapadu trebalo je biti okrunjeno u veljači. Planirano je prvo sudjelovanje Lukašenka na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji. Ali putovanje je neposredno pred sam događaj – otkazano. Vijest je uslijedila nakon jednog sastanka Lukašenka s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, što je dovelo do nagađanja o mogućoj povezanosti ta dva događaja.

Rastući pritisak iz Rusije

Lukašenko je od početka održavao bliske odnose s Rusijom. S Borisom Jeljcinom, Putinovim prethodnikom, 1997. je osnovao zajedničku rusko-bjelorusku državu, uniju koja je do sada postojala više na papiru. Bjelorusija je također bila osnivač Euroazijske ekonomske unije, što je Putinov omiljeni projekt, a cilj mu je reintegracija bivših sovjetskih republika.

Međutim, posljednjih mjeseci Lukašenko je trpio sve veći pritisak iz Moskve da se još više poveže. Tako je ruska ekonomska politika dovela do toga da Bjelorusija manje profitira od ruske nafte, od njezine prerade i preprodaje na Zapad. Bilo je i nagađanja da Kremlj želi oživjeti projekt rusko-bjeloruske države kako bi se Putinu omogućio ponovni izbor. Poslije dva mandata šef Kremlja više ne može kandidirati, a mandat mu istječe 2024. godine. Lukašenko se uplašio za svoju moć i – ako uopće postoje – odbacio takve planove. Rusiju je kritizirao neobično oštro, ali je izbjegao direktne napade na Putina.

Najveći izazov za Lukašenka tek predstoji: njegov odlazak s vlasti. Nedavno je najavio da će sljedeći predsjednički izbori biti održani kako je i planirano: 2020. godine. On bi mogao ponovo kandidirati.

Lukašenko je „talac" sustava koji je sam stvorio, piše Valerij Karbalevič, autor Lukašenkove biografije. „Lukašenko nema izbora osim pokušati ostati na vlasti do kraja života", rekao je Karbalevič. Njegov odlazak bi doveo do promjene režima, a nasljednika je teško zamisliti.