Ako si siromašan, još nisi poražen

Leutrime Grainca još uvijek dobro pamti sramotu koju je doživjela još dok je bila u osnovnoj školi sredinom devedesetih. Njezina tadašnja prijateljica ju je pozvala na svoj rođendan - i za poklon zaželjela Barbie-lutku.

To je za Leutrime - ili Leu kako su je svi zvali, bio golem problem. Ona i njezina obitelj je 1991. došla u Njemačku, nakon što je njezin otac izašao iz zatvora. Uhićen je zbog prosvjeda za neovisnost Kosova i bilo mu je jasno kako, ako želi osigurati budućnost za sebe i svoju djecu, mora napustiti tadašnju Jugoslaviju.

Stigli su u Njemačku i dospjeli u logor za tražitelje azila u predgrađu Dortmunda. I otac i majka su studirali na Kosovu, ali u novoj zemlji su se morali snalaziti kako mogu, majka kao čistačica, otac kao vozač kamiona. Naravno da se u njezinoj obitelji dobro razmislilo, ne o svakoj marki, nego o svakom pfennigu koji se morao potrošiti.

Zato niti sama Leu nije imala mnogo igračaka - a kamo li "pravu" Barbie-lutku. Ali kad je majci rekla, što želi njezina prijateljica za rođendan, majka joj je rekla: "Dobro, onda joj kupi jednu lutku" - i dala joj je kovanicu od dvije marke. Sredinom devedesetih je to za njezinu obitelj bio imutak, a majka ionako nije mogla znati, koliko košta jedna Barbie.

Pakao zbog "glupe kopije"

Jer takva pomodna šarena lutka je koštala petnaest puta više i Leu je zato kupila prijateljici lutku koja je i koštala onoliko koliko je novca imala. Naravno, to nije bila Barbie i kad joj je predala poklon, čitava večer se za Leu pretvorila u pakao od zadirkivanja i prezira za njezinu "glupu kopiju" Barbie-lutke.

Takvih djevojčica i dječaka kao što je Leu u Njemačkoj ima mnogo. Prema podacima udruge za zaštitu djece, u ovoj zemlji dva i pol milijuna mališana žive u okolnostima koje se mogu nazvati siromaštvom. I podaci Savezne vlade govore kako je 15,2% djevojaka i mladića između 11 i 20 godina pogođeno siromaštvom. Među siromašnima ima mnogo onih koji su došli u Njemačku. Među doseljenicima svaki četvrti mališan odrasta u siromaštvu.

Naravno, nije lako reći što je siromaštvo u Njemačkoj: to je na koncu tek statistička kategorija u koju se svrstavaju ona djeca koja rastu u obiteljima s ukupnim prihodima koji su manji od 50% medijana prihoda u čitavoj populaciji. "Prevedeno" u eure i cente, to je razmjerno mnogo i na sreću, to u ovoj zemlji ne znači da ta djeca moraju i gladovati, objašnjava Ute Projahn iz Ureda za skrb o djeci i mladima, a koja se brine za gradiće Bornheim i Euskirchen.

Bez novca si nitko

Ali, mala Leu je dobro naučila lekciju na tom užasnom rođendanu njezine "prijateljice": bez novca si i u školskoj klupi "nitko i ništa". Na rođendane više nije odlazila, ali je zato već s 13 godina počela raditi svaki posao koji je mogla dobiti: "Nakon škole sam davala poduku, navečer sam isporučivala lijekove, subotom sam radila na blagajni samoposluge, a nedjeljom sam raznosila novine."

Tek s vlastitim novcem u novčaniku se Leu mogla osjetiti prihvaćenom od njezinih vršnjakinja - i mogla je sudjelovati u društvenom životu. Zajedno otići na kavu ili zajedno otići u kupovinu u grad - sve što bi joj inače bilo nezamislivo da ne radi čak četiri posla istovremeno.

Ipak, makar je radila od jutra do mraka, njezini roditelji joj nisu dopuštali da imalo zapostavi školu. Već kad bi došla kući s kakvom trojkom, morala je slušati prodike koliko su se njezini roditelji žrtvovali za nju i drugu djecu i kako su zbog njih došli ovamo "da vam bude bolje nego nama".

Skupo plaćen, ali ipak - uspjeh

Ute Projahn pak svjedoči kako, na žalost, i roditelji djece koji žive u siromaštvu često kapituliraju pred životnom borbom. To vodi i u emocionalno siromaštvo: "Mnogi roditelji više ne kuhaju redovito, ne spremaju stanove i djeca rastu okružena smećem. Njih se obično prepušta samu sebi i još gore, na njih se iskaljuje bijes zbog lošeg novčanog stanja."

Makar je to sudbina mnoge djece koja odrastaju u siromaštvu, kod Leu nisu popustili niti njezini roditelji, niti ona. Marljiva i uzorna učenica Leu je uspjela upisati gimnaziju, a nakon mature je završila studij na sveučilištu Duisburg-Essen. Za njezin završni rad o integracijskoj politici pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija je dobila i nagradu pokrajinskog instituta za studente stranog podrijetla. Sad radi za frakciju socijaldemokrata u pokrajinskom parlamentu.

Što bi mogla poručiti onima koji odrastaju u sličnim okolnostima kao i ona? Kao prvo - koristiti sve prilike za besplatno obrazovanje koje im se pružaju, od poduke iz glazbe pa do dodatne poduke iz školskih predmeta. Ali, makar zna da joj je u životu bilo mnogo teže nego njezinim vršnjakinjama koje su rođene "sa srebrnom žlicom u ustima", ipak poručuje kako je najvažnije "nikad se ne predati".