Ćuruvija – pravda poslije dva desetljeća?
5. travnja 2019
Novinar i vlasnik Dnevnog telegrafa i Evropljanina Slavko Ćuruvija je te uskrsne nedjelje u ulici Svetogorskoj, tada Lole Ribara, pred brojem 35 ubijen vatrenim oružjem. U njega je ispaljeno 12 metaka. U toj zgradi su bili i marketinška služba njegovog lista i njegov stan. Kome je smetao Ćuruvija?
Na vlasti je bio Slobodan Milošević, a koalicijski partner su mu bili Šešeljevi Radikali. U tijeku je bilo bombardiranje SR Jugoslavije. Slavko Ćuruvija se redovito viđao s gotovo svim političarima. Bio je jedan od rijetkih novinara koji su imali pristup Miloševićevoj supruzi Mirjani Marković.
Smrtonosna vlast
U ljeto 1998. godine, kada je u tijeku bila policijska akcija protiv pobunjenih Albanaca na Kosovu Dnevni telegraf privremeno je zabranjen. Slavko Ćuruvija je, prema navodima iz knjige Predraga Popovića „Oni ne praštaju", otišao do Mire Marković i upitao je: „Što to radite? Ako nastavite tim putem, visjet ćete na Terazijama!" (trg u Beogradu na kojem su ljudi vješani i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, op. ur.)
Na suđenju za Ćuruvijino ubojstvo je prema pisanju Telegrafa kći Slavka Ćuruvije Jelena o tom trenutku rekla: „Kako mi je tata pričao, to je bio prijelomni trenutak, ona je briznula u plač, to je bio incident. Sukoba s drugim ljudima, tog ranga, koliko znam, nije bilo."
Očito su to bile opasne suze. Uslijedila je zapljena ukupne imovine Ćuruvijine kompanije, novine su blokirane u Srbiji, ali počinju s izlaženjem u Crnoj Gori. Ćuruviji se određuju ogromne novčane kazne prema Zakonu o informiranju, koji je bio djelo mladog ministra za informiranje u vladi Mirka Marjanovića – Aleksandra Vučića. Prema tom Zakonu kažnjavalo se „protudržavno i podrivajuće djelovanje", a na tužbu su prekršajni sudovi morali reagirati u roku od 24 sata.
Ćuruvija je kažnjen tri dana nakon donošenja Zakona – retroaktivno. Uslijedile su nove kazne, pa i ona od pet mjeseci zatvora, u ožujku 1999. Odvjetnici su uspjeli spriječiti njegov odlazak u zatvor. Mirjana Marković je desetak dana pred Ćuruvijino ubojstvo na sjednici Direkcije Jugoslovenske levice (JUL) optužila Ćuruviju da je izazvao bombardiranje i rekla da će mu narod suditi. Neposredno uoči ubojstva u Politici Ekspres objavljen je tekst Miroslava Markovića „Ćuruvija dočekao bombe". Članak je pročitan i u udarnim terminima RTS-a (Radio-televizije Srbije).
Autor citira Mirjanu Marković: „Izdaja nije uvijek i neizostavno bila direktna i brutalna… Kao što je, na primjer, meni izgledalo prije nekoliko dana kada mi je u JUL-u vlasnik jednog beogradskog dnevnog lista rekao da podržava Sjedinjene Američke Države u njihovoj želji da bombardiraju Srbiju i da će bombardiranje Srbe naučiti pameti." Autor razrješava zagonetku već u sljedećoj rečenici: „Riječ je, dabome, o Slavku Ćuruviji."
U vrijeme kada američke bombe padaju na Beograd ovo je crtanje mete na čelu. Mnogi suvremenici smatraju da je tekst bio svojevrsna presuda Ćuruviji.
Kronologija maratonske istrage
Mada će poslije pojedini svjedoci potvrditi da je nakon petolistopadske smjene režima (rušenja Miloševića, op. ur.) Državna sigurnost uništavala dokaze svojih zločina, jedan dosje pod nazivom „Ćuran" kriomice je iznesen iz kruga označenog tajnopolicijskom šutnjom, da bi 31. listopada 2000. bio objavljen. Iz njega se vidi da je Državna sigurnost protivno zakonu pratila Ćuruviju jako dugo, pa i na dan ubojstva.
Nekoliko godina se ne događa skoro ništa. U ožujku 2003. Miloševićeva paradržava isprepletena s kriminalom pokazuje da je preživjela sve promjene kada rukom pripadnika specijalne jedinice ubija premijera Zorana Đinđića. U akciji „Sablja" koja je uslijedila poslije Đinđićevog ubojstva, hapšeni su i pripadnici Državne sigurnosti Miroslav Kurak i Ratko Romić, koji će kasnije postati treći i četvrti na listi optuženih za ubojstvo Ćuruvije. Oni su svoje iskaze o ubojstvu Ćuruvije odbili potvrditi na poligrafu. Pušteni su na slobodu, a Romić je čak uspio isposlovati odštetu od države zbog tadašnjeg pritvaranja.
Ponovo prolaze godine tapkanja u mjestu. Tijekom 2007. i 2008 saslušano je stotinjak svjedoka, ali specijalni tužilac samo konstatira da ne postoji napredak.
Nova naprednjačka vlast od 2012. pokušava uvjeriti i sebe i sve u svijetu da je europski orijentirana. Pri tome ima katastrofalno nasljeđe iz devedesetih. Zato je u veljači 2013. formirana Komisija za istraživanje ubojstava novinara, a u listopadu iste godine na snagu stupa zakon kojim je ukinuta sudska i uvedena tužilačka istraga. Ove mjere konačno pokreću istragu s mrtve točke.
Milorad Ulemek, osuđen na višedesetljetnu robiju zbog ubojstva premijera Đinđića, 8. siječnja 2014. daje izjavu o ubojstvu Ćuruvije specijalnom tužitelju. Ulemek navodi da je iz razgovora s Radomirom Markovićem, načelnikom Državne sigurnosti, shvatio da su Ćuruviju ubili Ratko Romić i Miroslav Kurak. Onda 13. siječnja 2014. biva pokrenuta istraga.
Već sutradan su uhićeni suradnici Državne sigurnosti Milan Radonjić i njegov potčinjeni Ratko Romić. Miroslav Kurak je u bijegu i za njim je raspisana međunarodna tjeralica. U vrijeme pokretanja istrage srpski mediji su objavili fotografiju Miroslava Kuraka s web-stranice na kojoj se reklamira safari lov u Tanzaniji. Nasmijani čovjek sa mrtvim leopardom oko vrata očito nije bio zabrinut za svoju budućnost.
Što je otkrilo suđenje?
Suđenje za ubojstvo je počelo u sedamnaestoj godini od ubojstva i trajalo je od lipnja 2015. do početka 2019. Dva dana poslije početka suđenja napravljena je pauza od mjesec dana da bi se pronašli slobodni termini za sudsku dvoranu. Jedan od najvažnijih procesa u povijesti srpskog pravosuđa dobio je tako još jednu bizarnu epizodu. Optužena su četiri pripadnika tadašnje Državne sigurnosti i to po hijerarhijskoj piramidi – od šefa Radomira Markovića, preko šefa beogradskog ogranka Milana Radonjića do operativca Ratka Romića i rezervista Miroslava Kuraka.
Prva spoznaja na suđenju je bila – da su po svjedočenjima svih policijskih inspektora koji su u dva desetljeća radili na slučaju tragovi uvijek vodili do Državne sigurnosti, ali da bi onda nastajale poteškoće da se dođe do izvršilaca. Obrana okrivljenih Radonjića i Romića je tražila upravo ispitivanje članova tadašnje Savezne i Republičke vlade, posebno zaduženih za informiranje, kako bi se raščistilo je li, kako tvrdi tužilaštvo, Ćuruvija ubijen radi očuvanja vlasti i gušenja medijske slobode.
Tijekom višegodišnjeg dokaznog postupka ispitano je preko stotinu svjedoka. Na popisu tužilaštva, ali i obrane, bio je cijeli Miloševićev sigurnjački i paravojni tim od Jovice Stanišića, preko Legije, Frenkija i mnogih drugih, te pripadnici Zemunskog klana.
Ali je zanimljivo i koga sud nije pozvao da svjedoči, mada je obrana to zahtijevala – bivšu radikalsku pomoćnu kolonu Miloševića s Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem na čelu, ili Svetlanu Cecu Ražnjatović koja je navodno bila u Legijinom društvu kada je on pokazao Romića i rekao da je taj ubio Ćuruviju. Sud ni jednom nije spomenuo ni mogućnost da pozove Miru Marković, koja uživa azilantsku zaštitu u Moskvi.
Izvršilac? Nalogodavac?
Povjesničarka Branka Prpa, nevjenčana supruga Slavka Ćuruvije, bila je s njim kada je ubijen. Ona je dobila udarac drškom revolvera. Opisala je napadača koji je prišao Ćuruviji i sedam puta mu pucao u glavu: „Jedino što pamtim su oči, imao je crne krupne oči. Bio je izuzetno blijed. Nije bio jako visok, po mojoj procjeni bio je oko 175 centimetara, nabildan, kratkog vrata. To je čovjek koji je s neshvatljivom mirnoćom pucao, ruka mu nije zadrhtala", izjavila je Prpa u svom svjedočenju.
Problem je što je optuženi egzekutor Kurak visok i plavook. To kao da ide na ruku obrani koja poriče odgovornost optuženih.
Tužilac je u završnoj riječi rekao: „Slavko Ćuruvija je morao biti uklonjen da zrno pobune koju je on predstavljao ne bi proklijalo. Da drugi uspješni ljudi ne bi, poput Ćuruvije, otkazali poslušnost sistemu." A zastupnici obitelji su prema pisanju portala Krik pred sudom istakli: „Slavko Ćuruvija je ubijen samo zbog toga što se drznuo suprotstaviti se jednom zločinačkom režimu…"
Tužilaštvo je zatražilo maksimalne kazne od po 40 godina zatvora. Radomiru Markoviću ishod suđenja neće ni pomoći ni nauditi. On je ionako osuđen na 40 godina zatvora za ubojstva koja je Državna sigurnost počinila pod njegovim rukovodstvom.
Usprkos kvalifikacijama koje ukazuju na političku pozadinu ubojstva sud se nije temeljito bavio nalogodavcima. Moguće je da će, kao u slučaju ubojstva Đinđića, „izvođači radova" vremenom biti pretvoreni u „mozgove" koji su tobože donosili samostalne političke odluke, da bi ih potom i proveli zločinačkim metodama.
Ironija političko-sudske peripetije u Srbiji htjela je da krajem ožujka ove godine Apelacioni sud u Beogradu poništi presude kojima su Mirjana Marković, udovica nekadašnjeg predsjednika Slobodana Miloševića, i još dvije osobe osuđeni na zatvorske kazne zbog zloupotreba prilikom dodjele državnih stanova prije 19 godina. S obzirom da Mirjana Marković nije osuđivana ni za jednu zloupotrebu tijekom devedesetih, ne isključuje se mogućnost da se uskoro pojavi u Srbiji kao slobodna žena.