Četvrta godišnjica masakra u Norveškoj

Članovi porodica 77 žrtava masakra smatraju da je otvaranje izložbe neprimjerno. Tor Ostbo je prije četiri godine izgubio ženu. Sa sedmoro drugih ljudi ona je izgubila život, kada je Anders Bering Brejvik aktivirao auto-bombu nedaleko od sjedišta norveške vlade u Oslu. I sada bi ljudi trebalo da gledaju ostatke raznesenog automobila? I dijelove odjeće koju je Brejvik nosio kada je kasnije na ostrvu Utoja brutalno ubio 69 mladih aktivista Radničke partije u ljetnjem kampu? Ne, Tor Ostbo ne misli da je otvaranje takve izložbe dobra ideja. „Izložbu naravno nisam vidio, ali imam osjećaj da Brejvik na taj način dobija neku vrstu svoje „Kuće slavnih“. Međutim većina onih koji su kao ja prije četiri godine izgubili svoje bližnje žele da on ode u zaborav.“

Upravo to ne bi smjelo da se desi, ističu zagovornici izložbe. Ne zaboraviti, iz toga izvući pouke – to je njihova alternativa i svrha „Informativnog centra“, koji će u narednih pet godina omogućavati suočavanje sa bolnom prošlošću, kaže Tor Einar Fagerland: „To je bio najsuroviji zločin poslije Drugog svjetskog rata u Norveškoj. To se ne smije zaboraviti, ni prećutati.“

Koliko je zločin nekada ujedinio šokiranu javnost u zemlji, toliko je ona podijeljena, kada je riječ o Informativnom centru i eksponatima koji su u njemu izloženi. Najviše se protive članovi porodica stradalih u čije ime je jedan od advokata na tviteru kratko napisao „Ne hvala“, upitavši šta bi Amerikanci rekli kada bi neko želio da izloži lične stvari Osame Bin Ladena u memorijalnom centru posvećenom napadu od 11. septembra 2001. godine u Njujorku. To bi bilo nezamislivo, smatra on.

"Kultno mjesto" ekstremnih desničara

Pristalice Zelenih u Norveškoj nisu jedini koji se pribojavaju da bi izložba u Oslu mogla da postane “kultno mjesto” ekstremnih desničara. Zaista je teško van “zvaničnih” krugova pronaći zagovornike izložbe. Za njih je to jedini put da se, prije svega mladim ljudima, pokažu stravične posljedice terora.

Znanje kao najefikasnije oružje protiv mržnje, argumetuje ultrakonzervativna vlada.

Ali na ulici se mogu čuti druga mišljenja: “Taj Brejvik. Mislim da to ne bi smjeli da urade, on ne bi trebalo da bude na taj način počastvovan.” Uz svo razumijevanje potrebe javnog sučeljavanja sa prošlošću, jedna Norvežanka nije sigurna da je otvaranje izložbe najbolja ideja: “Vrlo sam neodlučna. Sa jedne strane je dobro da mladi ljudi vide te stvari. Da, to može biti poučno prisjetiti se dešavanja od prije četiri godine. Ali sa druge strane ima toliko zločina, čiji su tragovi uništeni, kao neka vrsta “čišćenja”. Zaista ne znam šta da mislim.”

Sporno međutim nije današnje otkrivanje spomenika na ostrvu Utoja, prije nego što će početkom avgusta - po prvi put poslije atentata – ponovo biti otvoren letnji kamp za aktiviste Radničke partije. Spomenik je težak pola tone. Na prstenu od čelika okruženom drvećem ugravirana su imena stradalih.