Der Westen muss kompromissbereit bleiben

Iako se najviše trebalo razgovarati o pitanjima privrede i finansija, susret G20 u Brizbejnu protekao je u potpunosti u znaku krize u Ukrajini. I njemačka kancelarka Angela Merkel je razgovarala sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom o krizi koju mnogi vide kao početak novog Hladnog rata. Razgovor je okončan bez vidljivih rezultata.

Nema sumnje da je zbog Ukrajine nastala nova konfrontacija između Rusije i Zapada, te da se ona bitno pogoršala nakon ruske aneksije Krima i politike destabilizacije koju Rusija vodi na istoku susjedne zemlje. Ipak, Zapad ne bi sebi smio dozvoliti da ga ruski tvrdolinijaši na brzu ruku natjeraju u novi Hladni rat.

U ovom trenutku su potrebni smirenost i svijest o realnim opasnostima i novim strategijama. Važno i ispravno je ono što čini Angela Merkel. Ona je ostavila otvorenim komunikacijske kanale prema Kremlju, posebno prema predsjedniku Putinu, čak i ako razgovori u prvi mah ostaju bez rezultata.

Šta su opasnosti, a šta mogućnosti?

Ruska politika je izazvala zapanjenost i posijala je nepovjerenje. Ipak, produžetak dijaloga sa Putinom mora da ostane važan cilj diplomatije Zapada. Bilo kakav valjan i održiv dogovor je moguć jedino ako se zadrži minimalna doza povjerenja. Potreba da se tako djeluje ne postoji samo zbog krhkosti Sporazuma iz Minska i zbog stalnih sukoba u regionu Donjecka. Mnogo veća opasnosti prijeti zbog ugrožavanja svjetskog mira i nekontrolisane eskalacije krize zbog "ruskog pokazivanja mišića" koje je vidljivo kroz patrole ruskih bombardera iznad Sjevernog Atlantika ili stacioniranja ratnih brodova ispred obala Australije.

Osim toga Zapad i vlada Ukrajine moraju prihvatiti neugodnu istinu da je bez saradnje Rusije praktično nemoguće poboljšati privrednu i socijalnu situaciju u Ukrajini. Kremlj u svojim rukama drži centralne poluge poput snabdijevanja gasom i isplata za korištenje tranzitnih gasovoda. Rusko tržište je važno za proizvode ukrajinske industrije, a u Rusiji rade brojni Ukrajinci koji šalju novac kući. S obzirom na politku koju Kremlj vodi na Krimu i u regionu Donjecka ne treba sumnjati u to da je on spreman da te poluge maksimalno koristi u skladu sa svojim interesima.

Ruski ciljevi i odgovor Zapada i Ukrajine

Zbog toga je potrebno osmišljavanje koncepta kojeg bi Zapad i vlada u Kijevu mogli da ponude kako bi se zadovoljili dublji interesi ruske politike. Naravno da nema govora o priznavanju neoimperijalnih "zona uticaja". Ne smije se dovesti u pitanje ni uspostava pravne države i tržišne privrede u Ukrajini - po uzoru na onu u EU.

Kompromis bi mogao da se sastoji u tome da Ukrajina ostane neutralna na sigurnosnopolitičkom planu i da ne teži članstvu u NATO-savezu, da Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Ukrajine sa EU nema velike negativne posljedice po privredu Rusije, te da se sprovede decentralizacija Ukrajine s više prava za njene regione. Ovo posljednje je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko u principu već obećao. I Brisel je faktički pristao na izbjegavanje privrednih nepogodnosti za rusku privredu tako što je primjena Sporazuma o pridruživanju s Ukrajinom odgođena do početka 2016. godine.

Sigurno je još dug put do stabilnog političkog kompromisa. Neće biti lako privoljeti Kremlj da na njega pristane i da odustane od svoje agresivne političke linije. Ali umjesto da stalno najavljuju samo pooštravanje sankcija, zapadne vlade bi trebalo da takve sankcije i prijetnje uvjetuju, odnosno da budu zavisne od postizanja spomenutog političkog kompromisa. Onda bi sankcije postepeno mogle da budu pooštravane ili ukidane, u zavisnosti od razvoja događaja.

Politika popuštanja

Razumije se da sada svuda vlada ljutnja i nepovjerenje. Zahtjevima za postizanjem kompromisa se na Zapadu vrlo brzo udara etiketa "politike popuštanja", mada postoji opasnost da to odista i bude tako. Ipak, Ukrajincima se ne može pomoći ni držanjem moralnih pridika, niti vojnim putem, što su pokazali veliki gubici ukrajinske armije u sukobima u avgustu.

Jasno je da neće tako brzo doći do uspostave odnosa između Rusije i Zapada kakvi su vladali prije ove krize. Potrebno je sprovesti brojne promjene prije nego što se opet bude govorilo o "strateškom partnerstvu". U svakom slučaju nema puta koji bi Zapad mogao da vodi mimo novog i velikog "Maršalovog plana" za Ukrajinu. EU i SAD su dužne da podnesu takvu žrtvu. Ipak, bez kompromisa sa Rusijom su svi napori uzaludni. To dobro zna i ruski predsjednik Vladimir Putin zbog čega je i na susretu G20 u Brizbejnu bio tako nepopustljiv.