Zaboravljeni u zatvoru
13. januar 2020
„Nikoga nije briga za njen slučaj“, kaže Tagi Rahmani o svojoj supruzi Narges Mohamadi, novinarki i aktivstkinji za ljudska prava. Ona je jedna od najpoznatijih političkih zatvorenica u Iranu. „Njena majka je tokom posjete zatvoru vidjela krvave ruke i povrede na tijelu. Ali ljekarski nalazi nisu dati na uvid advokatima“, priča nam Rahmani.
Njegova supruga je navodno 24. decembra pretučena u zatvoru Evin u Teheranu i nasilno prebačena u drugi zatvor. To joj je bila kazna jer je među zatvorenicima pokrenula štrajk glađu u znak protesta što je režim brutalno ugušio proteste na ulicama u novembru.
Mohamadi je iz zatvora napisala pismo o tome šta joj se dešava i njen suprug je sve objavio na društvenim mrežama. Zatvorska uprava demantuje navode, ali su u njih povjerovale dvije poslanice iranskog parlamenta koje traže da skupština istraži tvrdnje. Pismo je izazvalo bijes mnogih Iranaca koji protestuju protiv režima.
Trampova podrška protestima
Već godinama se Mohamadi bori protiv samovolje, za nezavisno pravosuđe i slobodu govora. Sredinom 2016. je osuđena na šesnaest godina robije. U jednom trenutku je djelovalo da će uprava zatvora biti pozvana na odgovornost, da je pritisak ulice preveliki čak i za klerikalno rukovodstvo u Teheranu.
Međutim, američki napad bespilotnom letjelicom u kojem je ubijen general Revolucionarne garde Kasim Sulejmanipromijenilo je sve. „Nije bitno koliki je procenat iranskog stanovništva izašao na ulice na sahranu Sulejmanija. Jer činjenica je da su oni ponovo osvojili ulicu. Ojačali su poziciju vjerskog vođe Alija Hameneija koji ne pristaje na dijalog sa kritičarima“, kaže nam Rahmani.
I on sam je, zbog novinarskog rada, proveo 14 godina u zatvoru. Danas živi u egzilu u Parizu.
Nakon što je iransko rukovodstvo priznalo da je „greškom“ oborilo ukrajinski civilni avion, u subotu su se u Teheranu i drugim gradovima okupile stotine ljudi tražeći smjenu vlasti. Američki predsjednik Donald Tramp ih je podržao u jednom tvitu na persijskom jeziku.
Preko 300 ubijenih demonstranata
Ipak, mnogi primjećuju da su osnovni zahtjevi demonstranata pali u zapećak zbog mogućeg rata sa Sjedinjenim Državama. Radna mjesta, bolji život, sloboda – o tome jedva da se i govori sada. To potvrđuje i porodica Puje Baktijarija, 27-godišnjeg mladića koji je usmrćen hicem u glavu tokom nedavnih protesta.
„Njegov otac je sada iza rešetaka“, kaže nam rođaka Bahman Sadegi. Naime, roditelji pokojnog mladića su pozvali građane da im se 26. decembra pridruže na obilježavanju 40 dana od smrti. Onda je porodica pohapšena. „Prošle nedjelje su iz zatvora puštene majka, sestra i tetka, pod uslovom da ćute. Otac i ujak zadržani u zatvoru kao taoci", kaže Sadegi.
Zvaničnici tvrde da su tokom protesta na demonstrante pucali „naoružani kontrarevolucionari“ kako bi predstavili policiju u lošem svjetlu. Do danas nema zvaničnog podatka o tome koliko je ljudi izgubilo živote na ulici. Prema računici Amnesti internešnala, smrtno su stradale najmanje 304 osobe, dok je više hiljada povrijeđeno.
„Iransko društvo je podijeljeno i sada mu, više nego ikad, trebaju oni koji bi znali da grade mostove, da poboljšaju situaciju i zauzmu se za ljudska prava“, kaže Tagi Rahmani. Kaže da su borci za ljudska prava poput njegove supruge svjesni toga kakve posljedice nasilje ostavlja na društvo. „Ali sada su ti glasovi pali u zaborav."