Za hrvatske radnike - nesretan praznik rada
1. maj 2018
Rast plaća u Hrvatskoj posljednjih 16 godina je čak tri puta sporiji od rasta produktivnosti, prema najnovijim izvještajima najuglednijih europskih sindikalnih organizacija ETUC i ETUI. No, zasnovana na podacima Eurostata uoči Praznika rada, ta je vijest u stvari samo upotpunila već bolno poznatu sliku o kronično lošem položaju hrvatskog radništva i njegovu udjelu u distribuciji stvorenih vrijednosti. Na sličan je način RH, naime, poražavajuće nisko plasirana i prema kriteriju postotka nesigurnih oblika radnog odnosa. Naročito je to slučaj u drugoj polovici navedenog razdoblja, otkako vlade forsiraju tzv. fleksibilizaciju radnog zakonodavstva i prekarne odnose.
Komparirano s drugim članicama EU-a, Hrvatska uz realizirani omjer od tri naprema jedan dijeli mjesto s Njemačkom i Irskom u kojima su, međutim, radnici bolje zaštićeni po većini drugih parametara. Bolje stoje npr. Austrija, Poljska i Belgija – dva naprema jedan – a na vrhu su Danska i Švedska u kojima plaće i produktivnost rastu podjednako brzo. Neke postsocijalističke zemlje poput Češke, Latvije, Litve bilježe i brži rast plaća od produktivnosti, mada je relativna razina plaće kod njih još uvijek niža od relativne razine produktivnosti, u poredbi sa skupinom zemalja E15. Ipak, neke bi podatke u statistikama navodno trebalo korigirati da bi se postigla preciznija slika, ali to još uvijek ne bi donijelo bitniji pomak na ljestvici.
Vlada pere ruke
„Primjerice, već smo upozoravali i ETUI da ovdje produktivnost relativno raste najviše zbog smanjenja broja zaposlenih", kaže o tome Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica za socijalni dijalog i javne politike Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH). Ona zatim dodaje kako ta ista pojava dalje negativno utječe na položaj radništva, a s druge strane podiže razinu produktivnosti. Jer, nakon udara globalne krize od 2008. godine, ljudi su bili primorani prihvaćati bilo kakve poslove i raditi više za neprimjereno snižen dohodak. A podsjećamo da se broj nezaposlenih u RH tad već bio kretao oko približnih 400 tisuća, nakon čeka su uslijedila masovna iseljavanja.
„Pribrojimo tome činjenicu da u Hrvatskoj nemamo adekvatno normiranu tzv. potrošačku košaricu", nastavlja Milićević Pezelj, „a troškovi života stalno rastu. Stoga se borimo i za minimalnu plaću od bar 50 posto od prosječne, što je normalno ako se uzme u obzir da oko 60 posto hrvatskih radnika zarađuje ispodprosječni dohodak. Porezna reforma ministra Zdravka Marića njima nije donijela baš ništa, no vlada pere ruke i od toga. Kao što se ne obazire niti na upozorenja da RH nema cjelovitu politiku plaća i odnosa prema kolektivnim ugovorima. Na sve to je utjecao i program stručnog osposobljavanja za veliki broj mladih koji je platila država, a ne poslodavci."
Riječ je o programu stažiranja u kojem su mladi radnici bez iskustva bili oskudno plaćani o javnom trošku, dok poslodavci nisu imali nikakav trošak. Štoviše, time je oborena cijena rada općenito, a to prema tajnici SSSH-a jako utječe na malena tržišta rada poput hrvatskog, budući da je posrijedi bio obiman program s dosta velikom količinom odvojenog javnog novca. Mladi nisu zbog toga više ostajali u domovini, a stariji su istisnuti, pa je s iseljavanjima došlo i do efekta manjka radne snage u RH. Danas se zato odobravaju izuzetno visoke kvote za prihvat stranih radnika, sve više za temeljne djelatnosti u kojima se kvalificiraju sami hrvatski građani.
Socijaldemokrati napustili radništvo
Ekonomski analitičar Domagoj Mihaljević smatra da nema mjesta iznenađenju kod ovakvih pokazatelja, jer restrukturiranje proizvodnih odnosa u korist jačanja kapitala naspram rada traje već nekoliko desetljeća. U toj političkoj borbi radnici gube ponajviše zbog toga što ih napuštaju socijaldemokratske stranke koje su tradicionalno štitile njihov interes. „Veliku ulogu je imalo i integriranje EU-a, s uspostavom eurozone čije funkcioniranje u prvi plan stavlja jačanje konkurentnosti. No jačanje konkurentnosti je primarno izraz za situaciju u kojoj se radnici podređuju korporativnim interesima kako bi se održao i povećao rast profita", rekao nam je Mihaljević.
Ovaj analitičar upozorava da pritom valja napraviti razliku između bogatijih i utjecajnijih članica EU-a, u odnosu na periferne poput RH: „Na periferiji produktivnost raste gotovo isključivo kroz sve veće iscrpljivanje radnika, dok se na zapadu i sjeverozapadu povećava i kroz modernizaciju pogona." To, po njegovim riječima, ukazuje na stabilnost neke ekonomije, jer one koje ovise o radnoj intenzifikaciji – a to je na periferiji često slučaj – iduće krizne udare čekaju „na staklenim nogama". Zastrajeli pogoni neće se moći adaptirati na krizu koja neminovno dolazi u ciklusima, što znači da sadašnja loša situacija s plaćama vjerojatno ne predstavlja i konačno dosegnuto dno u socijalnom pogledu.