Zašto u Njemačkoj vlada nestašica nekih osnovnih lijekova?

Iako koštaju samo nekoliko centi, trenutno ih je teško naći: u njemačkim bolnicama i apotekama fiziološki rastvori postali su deficitarna roba, a neophodni su za operacije, ispiranja i infuzije. Prema riječima Tomasa Prajsa, predsjednika Udruženja farmaceuta Sjeverne Rajne, situacija se proteklih mjeseci dramatično pogoršala. „Već mjesecima je to veliki problem u bolnicama, a sada pogađa i ambulantne pacijente“, rekao je u intervjuu za list „Rajniše post“.

Ministarstvo zdravlja pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija potvrdilo je nestašice: „Bolnice u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji i Njemačkoj već mjesecima su snabdijevane sa samo oko 80 odsto potrebnih količina, a nedavno čak i sa samo oko 50 procenata.“ Prema podacima Saveznog instituta za lijekove i medicinske proizvode (BfArM), takva situacija potrajaće mjesecima.

Stari problem

Njemačka je proteklih godina povremeno već bila pogođena nestašicama lijekova, poput antibiotika, ali i lijekova za djecu. Posljedice se ozbiljne: u anketi Udruženja pedijatara iz proljeća 2024, oko trećine dječijih ljekara smatra da je time ugrožen kvalitet liječenja.

Osim toga, liječenje postaje složenije, jer ljekari moraju unaprijed da provjeravaju koji su lijekovi uopšte dostupni. Njemačko udruženje farmaceuta navodi da već postoji problem sa oko 500 različitih lijekova koji se izdaju na recept.

I druge zemlje Evropske unije djelimično su pogođene nestašicama. Prema anketi PGEU (Farmaceutske grupe EU) iz 2023, situacija se pogoršala u nekoliko zemalja, uključujući Švedsku, Portugaliju i Španiju.

Jeftini aktivni sastojci iz Kine i Indije – ali po koju cijenu?

Uzroci nestašica su složeni, kao i savremena proizvodnja lijekova. Njemačka je nekada bila poznata kao „apotekar svijeta" sa svojim velikim farmaceutskim kompanijama – Bajer, BASF, Beringer Ingelhajm ili Bajontek. Sada su proizvodni procesi fragmentisani i raštrkani širom svijeta – s dugim i potencijalno problematičnim lancima snabdijevanja.

Veliki deo aktivnih sastojaka sada se proizvodi u Kini i Indiji. Tamo su, ne samo niže plate nego u Evropi, već i ekološki standardi. Da bi supstance bile što jeftinije, primjenjuju se masovna proizvodnja i monopolizacija – što znači da sve manje proizvođača proizvodi sve veće količine.

„Na primjer, za sirup s paracetamolom, ranije smo imali deset firmi koje su ga nudile na tržištu, a danas je ostala samo jedna, glavna firma“, objašnjava za DW profesor David Frankas, stručnjak za lance snabdijevanja s Visoke škole u Vormsu.

„Upućeni smo, dakle, na samo nekoliko proizvođača. A kad kod jednog dođe do zastoja, onda trpi cijeli lanac snabdijevanja“, dodaje za DW profesorka Ulrike Holcgrabe, stručnjakinja za farmaceutsku i medicinsku hemiju s Univerziteta u Vircburgu. „Ako dođe do manjih katastrofa na putu snabdijevanja, kao što je zatvaranje luke u Šangaju tokom pandemije korone ili blokade broda u Sueckom kanalu, roba onda ne stiže do nas."

Pronaći rješenja nije nimalo jednostavno

Problem dodatno pogoršavaju i male zalihe i tzv. „Just-In-Time" proizvodnja, iliti proizvodnja u posljednjem trenutku. Kratkoročni prekidi u proizvodnji ne mogu se lako nadomjestiti. Povećanje zaliha je skupo, tvrde stručnjaci. Magacini koštaju, a nije sigurno da će se uskladišteni lijekovi prodati.

Potražnja je podložna drastičnim promjenama: tokom pandemije je kod firme Infektofarm potražnja naglo pala, jer je masovno nošenje maski dovelo do smanjenja drugih zaraznih bolesti. Kompanija je morala da uništi skupe antibiotske sirupe za djecu, jer nisu mogli da ih prodaju. Dvije godine kasnije potražnja je ponovo porasla.

Cijena je posebno problematična kod generičkih lijekova. Generički lijekovi su identične kopije originalnih lijekova (s brendom firme koja je prva počela da ih proizvodi) i čine oko 70 do 80 odsto osnovne zdravstvene zaštite. „Marže za proizvodnju tih lijekova izuzetno su niske", objašnjava Holcgrabe. Ugovori o popustima i druge odredbe koje su uvedene u njemačkom zdravstvenom sistemu prije mnogo godina primoravaju proizvođače da proizvode s najnižim mogućim troškovima.

Premještanje proizvodnje nazad u EU – kako se često traži – vjerovatno bi bilo teško. I to ne samo iz tog razloga. Naime, proizvodnja finih hemikalija za aktivne sastojke je komplikovana. „Usvojili smo ekološke zakone koji to gotovo onemogućavaju“, kaže Holcgrabe. Povratak proizvodnje u Evropu ne bi riješio problem do predstojeće zime. „Za ponovno uspostavljanje proizvodnih pogona potrebno je najmanje pet godina“, kaže stručnjak za lance snabdijevanja, profesor David Frankas.

*ovaj članak je najprije objavljen na njemačkom jeziku