Vujo Ilić: SNS voli kontrolu, a protesti su nepredvidivi

DW: Na srpskoj političkoj sceni se ljudi optužuju da „gaze preko leševa djece“ zarad političkih poena. Da li je to definitivna tačka preloma i podjele, s obzirom na to da je teško zamisliti jaču optužbu?

Vujo Ilić: Tragedije u Beogradu i Mladenovcu su jako uznemirile srpsko društvo i produbile postojeće linije podjela. Masovna mobilizacija na protestima je neočekivana posljedica, ona nije bila očigledna unaprijed. Stanje je nepredvidivo i nestabilno i krije prijetnju po vlast i šansu za opoziciju.

Vladajućoj stranci najviše odgovara kontrolisano okruženje, a ovi događaji se mogu uporediti sa koronom i ratom u Ukrajini – bili su nepredvidivi, a mijenjaju situaciju. Tu opozicija pokušava da raširi pukotinu za svoje političko djelovanje.

Masovne pucnjave nisu imale političku dimenziju, ali su je dobile već prvog dana kada je bivši ministar prosvjete optužio „zapadne vrijednosti“ za to što se desilo. Tu je počelo davanje političke dimenzije koje pokazuje stepen naše polarizacije.

Činjenica da ni predsjednik, ni premijerka, ni gradonačelnik nisu otišli do škole gdje je počinjeno masovno ubistvo, u nekoj drugoj zemlji bi zvučala potpuno nevjerovatno, ali u Srbiji zvuči kao vrlo racionalna odluka. Jer, da su otišli, suočili bi se s gnjevom, emotivnim i pogođenim ljudima, i to bi pokazalo otuđenost tih političara od ljudi. To sebi nisu mogli da dozvole.

Kažete da je sve odmah zadobilo političku konotaciju. Da li je tu iko „lešinar“?

Cijelo društvo traži odgovore zašto se desilo to što se desilo. Svi su odmah počeli da daju odgovore, promovišući svoje agende od prvog dana. To su radile i vlast i opozicija. Od prvog ili drugog dana je opozicija počela da politički artikuliše nezadovoljstvo, te nalazila političku i moralnu odgovornost vlasti. Veza vlasti s tragedijama nije očigledna, mislim da je to trebalo utvrditi i argumentovati.

Na isti način, vlast je tvrdila da je uradila sve što treba, odbacivala svaku odgovornost. Tako je počela borba oko toga ko pokušava da izvuče politički profit, a zapravo svi pokušavaju da se pozicioniraju u odnosu na događaj koji je tako duboko potresao društvo.

Ovo je tema za koju su svi čuli, svi su pogođeni, pa i svi imaju mišljenje. Da li je u tom smislu to opasna tema za vlast?

Postala je opasna kad su krenuli protesti. Masovnost je iznenadila i one koji su pozivali na protest. Bilo je to prosto okupljanje ljudi koji su imali potrebu da budu zajedno, da izraze tugu, a onda je stvar krenula u određenom pravcu. Tome je doprinijelo i omalovažavanje od strane vlasti, koja je ljude sa prvih protesta počela da poistovjećuje sa „političkim lešinarenjem“, što je bio jako loš potez.

A opet, čini mi se da nema jasnog plana šta dalje s protestima. Moguće da je prošlog petka (19. maj) bio najveći protest koji je teško ponoviti. Ako skupovi postanu difuzniji, na više mjesta u zemlji, vjerovatno će polako krenuti osipanje. S druge strane, iznenađuje potreba vlasti da organizuje kontra-protest.

Taj skup vlasti u petak 26. maja najavljen je kao „najveći u istoriji“. Zašto je to tako važno Vučiću?

Protesti su važni jer njima ljudi pokazuju da su za politički cilj spremni nešto da daju – makar da se okupe i šetaju. U našim uslovima, to je izazivanje vlasti bez izbora. Ako su izbori nepošteni, to je pokazivanje potencijala. Zato su, još iz doba Miloševića, važni i ti kontramitinzi.

-pročitajte još: Tagesšpigel:  Tagesšpigel: Vučić ismijava proteste i bježi u nove izbore

Vučiću bi svakako mnogo ljudi došlo na svaki događaj. On ima popularnost, za mnoge ima harizmu. Ali, logika vladajuće stranke je da se prednost na izborima pokaže i na ulici, otuda kontramiting. Jer, ako se na ulicama ne vidi ta podrška, mnogima u stranci bi to djelovalo kao neka vrsta oseke, pa bi počeli da iskaču iz broda.

Ali zar oni ne znaju da su okupljanja vladajuće stranke dobro organizovana, to jest da su mnogi ljudi prinuđeni da uđu u taj autobus?

Mislim da to nije presudno za pokazivanje snage svojim glasačima. Mediji i kritička javnost insistiraju posljednjih dana na tome da se veliki broj ljudi primorava i ucjenjuje da ode na miting, ali to je opet stvar dodavanja brojeva. Vučić bi ionako izveo mnogo ljudi, a ovo je odraz potrebe da se pokaže kako može još više.

Primarna meta poruke nisu glasači opozicije ili kritički mediji, već glasači Srpske napredne stranke. Njima se šalje poruka da su i dalje brojniji i politički dominantni.

Šta može opozicija da uradi da spriječi osipanje protesta? Oni doduše od početka imaju jasne zahtjeve, ali vlast izgleda nema namjeru da izađe u susret.

Nisam siguran dokle protesti mogu da dovedu. Oni su na neki način ispunili svrhu – da pokažu nezadovoljstvo i iskažu podršku zahtjevima. Ne vidim da vlast može da ih ispuni, jer se tiču stubova na kojima se održava. Traži se smjena bezbjednosnog vrha i ukidanje dve komercijalne televizije – a bez potpune kontrole tih televizija i REM-a, vlast bi izgubila prednost koju ima nad drugima. To neće sebi dozvoliti.

Te televizije, u zamjenu za podršku vlastima, dobijaju odriješene ruke u programu, a zapravo se zahtijeva da nemaju odriješene ruke. Trenutno ne vidim da bi vlast pristala na drukčiji dil s tim medijima.

Da li će se ponovo vidjeti razlika između vojničke discipline naprednjaka i improvizacije opozicije koja ipak nema armiju aktivista, već spontanu podršku?

Konstanta je da je vladajuća stranka bolje organizovana, raspolaže s više resursa i spremna je da upotrebi sve kanale kako bi održala prednost. To je uvijek u kontrastu sa opozicijom koja ne može da diktira tempo. To će se ogledati i u pitanju raspisivanja izbora, jer se tu prelama partijska organizovanost.

Prije nekoliko dana je jedan od ključnih ljudi u SNS, Darko Glišić, rekao da će lokalni izbori ostati u redovnom terminu narednog proljeća. A mi istovremeno govorimo o vanrednim republičkim izborima – meni se čini da su oni manje izgledni nego prije masovnih ubistava. Nepredvidivost trenutka i masovni protesti nisu nešto s čime vlast želi u izborni proces, baš kao što joj nije odgovaralo kad su bili protesti proti Rio Tinta. Tada su zahtevi makar u nekoj mjeri ispunjeni kako bi se pacifikovala opoziciona javnost, i povratila kontrola, prije nego što se uđe u kampanju.

Počeli smo razgovor pitanjem da li je društvo definitivno i najdublje podijeljeno. Da li je moguće da se iz toga izlazi naprosto tako što se svi umore i tako što prođe vrijeme, pa se sve vrati u „redovno stanje“, a ono znači apsolutnu vlast Aleksandra Vučića?

Mislim da je to najizgledniji scenario. Ovo je politička kriza koja je izazvana društvenom, što nije uvijek slučaj. Recimo, posljednjih godina su masovne proteste izazivali napadi na opozicionog političara, kovid-mjere, dozvole za kopanje litijuma – dakle sve jasna politička pitanja. Ovo sada je specifično.

Koliko god bilo teško i tragično, takve stvari bi poslije nekoliko sedmica mogle da prestanu da preokupiraju srpsku javnost. Ti procesi imaju svoje trajanje. Posljedice će trajati kod onih koji su neposredno pogođeni, porodica žrtava i učenika.

Za mene je pitanje koliko smo izgubili vremena i pažnje da za njih napravimo povoljnije okruženje i da li smo bilo šta naučili? Ili smo skrenuli na uobičajeni kolosjek vlast protiv opozicije i propustili šansu da smislimo bolji odgovor na ovakve krizne situacije?

*Politikolog Vujo Ilić je naučni saradnik na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu